Neki dan gostovao sam u emisiji Dobro jutro Hrvatska i predstavio svoju novu knjigu Drmeš-da!, a uz mene kao vjerodostojni prezentanti tog najpopularnijeg nam narodnog plesa bili su KUD Ogranak seljačke sloge iz Posavskih Brega. Moram priznati da su brežani nesalomivi. Već su u 7.00 na generalnoj probi, na HTVu, prašili su drmeš kao da su na svadbi. Drmeš je duboko usađen u njihovu svijest i mogu ga jednako dobro otplesati u svako doba dana i noći. Kažu da su od njih učili drmeš brojni koreografi, voditelji plesači amateri i profesionalci. Gledajući izvedbe drmeša na sceni vjerojatno su loše naučili jer nisu shvatili da se drmeš pleše sa srcem a ne nogama.
Nakon emisije odmah sam otišao doma i u liftu me sretne susjeda i sva iznenađena što me vidi, pita – sused kaj vi niste malo prije bili na televiziji, jesam-odgovorim. Ostala je osupnuta jer očito joj nije jasno kako sam mogao prije pet minuta biti na televiziji a sad čavrljam s njom u liftu. Očekivala je valjda da će put od zvijezda do lifta ipak puno duže trajati. Joj, bili ste super a i Lado je izvrsno plesao – veli susjedica. Da. baš mi je drago da vam se svidjelo – velim i zaustim joj kazati da to nije bio Lado ali ……. No ta izreka navela me na razmišljanje o načinu percipiranja folklora i činjenici da svekolika javnost ne prepoznaje razine i nijanse u scenskoj prezentaciji folklorne građe. Svi kad vide na televiziji nošnje pomisle da se radi o Ladu. Obzirom na dugovječnost i vrsnoću jedinog nam profesionalnog kuda to je za očekivati ali istina je da postoji podosta folklornih amaterskih subjekata koji bi itekako što imali originalno i atraktivno ponuditi medijima i gledateljstvo. Ta medijska izolacija je vrlo nepravedno prema brojnim čuvarima i izvođačima folklorne baštine ali podosta smo tome i sami krivi jer istini za volju vrlo mali je angažman folklornih udruga u promoviranju svog rada i dostignuća. Svi čekaju da ih se netko iz medija sjeti i prepozna njihovu neospornu vrijednost, značaj i kvalitetu. Poneki smatraju da njihova vrsnoća nije za „veliku televiziju“ a drugi uporno ne žele prilagoditi svoje koreografije i programe zakonima televizičnosti.
Folklorna djelatnost je od izuzetne važnosti za očuvanje nematerijalne (duhovne) tradicijske kulture. Bez brojnih folklornih plesača–izvođača u pedagoškim ustanovama (vrtići, škole) i izvornim skupinama, reproduktivnim ansamblima zamrle bi tradicijske igre, plesovi, pjesme, glazba i ost. Pretpostavljam da malo tko o tome razmišlja kad se bavi folklorom jer svima je velika radost pjesma, plesa, glazba i putovanja ali ustvari s nacionalnog gledišta oni su posebno važni jer su jedini pravi čuvari naše nematerijalne tradicije. Bez obzira da li se radi o gradu ili selu. Jer budimo iskreni na izvoru tradicija više ne živi. I tamo djeca i mladi surfaju internetom i dio su globalnog svijeta koji definira i određuje njihove ukuse i afinitete. I u selu se tradicija obnavlja i živi jedino zbog scene i na sceni. Javno nastupanje, putovanje i druženje glavni su motivatori za bavljenje folklorom. Ali kao što sam do sada nebrojeno puta rekao i napisao folklorna djelatnost, poglavito u gradskim sredinama, je prema našim izvođačkim kriterijima iznimno skupa (koreografija, voditelj pjevanja, voditelj plesa, nabava ili posudba narodnih nošnji, troškovi dvorane, putovanja i ost.).
Kažu ljudi – bolje da nestane selo nego običaji. Ta sintagma govori koliko je važno očuvanje svih razina i oblika tradicijske kulture. Poglavito u današnje vrijeme kad nam se smiješi ulazak u Evropu i vrlo je važno nastojati ući sa smiješkom odnosno nacionalnom osviještenošću i očuvanom tradicijom. U najrazvijenijim evropskim zemljama brojni etnolozi i ostali stručnjaci nastoje revitalizirati ili izmisliti običaje kako bi sačuvali svoju posebnost i identitet. Sudeći po današnjoj situaciji ne bio nas trebala zadesiti takova sudbina ali uvijek valja bit oprezan. Nematerijalna kultura živi u svijesti ljudi i njihovoj želji da je oživotvore a takva praksa vrlo je osjetljiva na društvene i ekonomske promjene te značajno ovisi o senzibilitetu vladajućih struktura odnosno novcu. Jer neophodno je stvaranje pozitivnog okružja i motivirajućih mehanizama u kojemu bi voditelji, koreografi, djeca, mladi i treća doba imali potrebu za pjesmom plesom i glazbom. Mnogim je to jasno ali nažalost manjini koja je na vlasti to nikako da dopre do pameti. I gledajući sufinaciranje iz područja tradicijske kulture uvijek se daju veći novci za materijalno jer izgleda da se cijeni robna razmjena – dam novac i oču opipati i izvagati što kupujem. Duhovnost je nemjerljiva i stoga na baš prihvatljiva za sufinanciranje. Kad stotinjak djece pleše na sceni u nošnjama to je ništa a kad se napravi nošnja to je nešto. A nikako da se shvati da je tih stotinjak djece temeljni pokretač za izrađivanje nošnje jer za koga bi se inače nošnje radile-za muzeje, turiste i nekolicinu zanesenjaka iz dijaspore. Isto tako tih stotinjak djece će putem folklora biti nacionalno osviješteni i pozitivno opredijeljeni prema vlastitoj tradicijskoj kulturi. A to je od iznimne važnosti na našu budućnost i opstojnost.
Svaki pojedinac koji usvoji folklorna znanja zasigurno će to nastojati popularizirati u svom životnom, školskom i radnom okružju a kad jednom postanu roditelji to će nastojati prenijeti na djecu. Brojni moji plesači nastoje svoju djecu upisati u folklorne sadržaje što vrlo znakoviti podatak i potvrda o uspješnom modelu predaje tradicijske kulture.