Ništa. Ova naš folklorna svakodnevica potpuno je zamrla. Apsolutno se ništa ne događa ili se od mene skrivaju informacije. Nitko ništa ne govori, ništa se ne zna i onda dobijem poziv na dva koncerta koja se održavaju na isti dan i u isto vrijeme. Međusobna komunikacija i dogovaranja između društava se ne prakticiraju. Svako brije svoju briju unutar svoje fare bez osjećaja odgovornosti prema puku željnom informacija. Svi su se opasali debelim sigurnosnim informativnim štitom kako ne bi što god prije vremena „iscurilo“. Ponašamo se kao svjetske veličine iz ozbiljnog šou biznisa gdje sve aktivnosti tajno i pomno planiraju kako bi se izabrao pravi trenutak. Kao da na naše koncerte dolazi varljivo svekoliko građanstvo koje će zbog ne znam čega odustati od dolaska. Svaki ansambl ima unaprijed rasprodan koncert jer tate, mame i djedovi i bake nikad nisu iznevjerili i uopće nema potrebe za bojazan glede ispunjenosti gledališta.

Par sati prije početka 2. Festivalčića dječje folklorno stvaralaštvo Naše kolo veliko, stojim ispred dvorane i molećivim pogledom nastojim razveseliti namrštene oblake. Ali uzalud, kiša pada i pada. Zašto baš danas kad će tristotinjak djece, pješke, u narodnim nošnjama pristizati na festival. Padne mi na pamet jedan vrač, iz National geografica, koji je dimom iz lule otpuhnuo oblake. Po skrivečki, i od samog sebe, puhnem jedan dim prema oblacima a ono krene još jača kiša. Odmah sam odustao kako ne bi pogoršao ionako očajnu situaciju i prepustio se višim silama. Kaj bu, bu. Srce me je zaboljelo kad sam vido našu dječicu kako u nošnjama ispod kišobrana roditelja veselo skakuću a u ruci nose vrećice sa šlapama. Bio sam stvarno nesretan ali vidjevši iskrenu sreću u očima djece, vjerojatno zbog nastupa i meni se počelo popravljati raspoloženje.

„Jurjevo je Jurjevo nema više zime“ 23. 4. 2009. pjevali su i plesali turopoljski ansambli i skupine svom zelenom Juri zaštitniku usjeva, stoke i zdravlja. Kažu da ih jedino Juro može okupiti i motivirati na izvođenje zajedničkih programa. Fascinantna je pojava koliko turopoljci drže do svog sveca i to je prilika za etnologe da se konačno dignu sa stolica i odu među narod analizirati taj fenomen.

U zadnje vrijem svi moji iznalasci iz metropole vode prema Karlovcu. Ovaj puta razlogom je bila dječja smotra karlovačke županije. Izvrsna organizacija, izvrsne dječje skupine potvrđuju da tamošnja zajednica kudova izvrsno radi. Najviše plijene pažnju izvrsno organizirani tamburaši koji su djecu pratili bez pogreške. No to nije slučajno jer karlovčani imaju zaposlene glazbenike koji rade s tamburašima „kudova“ iz cijele županije i ta je vrlo rijetka praksa urodila izvrsnim rezultatom. Svojevremeno sam ja to predlagao u Zagrebu, ali za plesne pedagoge, jer mi se učinilo jeftinijim i kvalitetnijim rješenjem za društvenu zajednicu stalno upošljavanje nekolicine voditelja nego da društva to plaćaju kroz honorare.

Moj projekt Hrvatsko salonsko kolo u izvođenju maturanata povodom 200 godina rođenja Ljudevita Gaja konačno je prihvaćen od strane Ministarstva i otišao sam na razgovor kod odgovornih ljudi vezano uz realizaciju i doživio ono što sam i očekivao – ništa. Odgovorni se sjetili dva tjedna prije „dana maturanta“ da se nešto oko toga pokuša napraviti. Stvarno sam se podosta oko toga angažirao u protekle dvije godine ali početnički polet s vremenom se počeo gasio. Očekivao sam interes i spremnost na suradnju ali pisani odgovori odgovornih iz hrvatskih županija i gradova su me potpuno dotukli. Svi govore o novcu a ja dajem sve besplatno. Očigledno je to postao novi način da se na „finjaka“ otarasi sve pametno. Tko zna možda sam im stvarno čudan jer ništa ne tražim pa misle tko zna što se krije ispod svega. Uvjeravati nekog da je sasvim normalno a i pristojno da se u Hrvatskoj izvodi Hrvatsko salonsko kolo pretežak je ipak napor. Hrvatima je hrvatsko još uvijek mrsko i strano te treba još proći vremena da se tom pogledu nešto promjeni.

Tome u prilog govori i jedna reklama koju srećom više nemamo prilike gledati. Ukratko. Jedan naš nogometni reprezentativac ugleda na TV folklor i majmunoliko demonstrira protiv toga kao da se radi o najgorem mogućem prizoru. To što neobrazovani i primitivni gurač lopte pljuje i obezvređuje nacionalni kulturološki sadržaj nije iznenađenje jer on svoje hrvatstvo potvrđuje uz narodnjake u Ludnici već je neviđena sramota da se takva reklama prikazuje na televiziji. Kakva je to poruka gledateljima a poglavito djeci i mladima koji, nažalost, još uvijek u nogometašima vide svoje idole i nastoje se poistovjetiti s njima.

Uz odjel za folklorni amaterizam pri Narodnom sveučilištu Dubrava, u gradskom uredu, počeo je ozbiljno djelovati ZAFAZ (Zajednica folklornih amatera Zagreba). Hoće kontrolirati amatere i vidjeti što i kako rade. To im je zasada jedina svrha i za to su dobili 500.000,00 kuna državnog novca. Od te love 10 kudova moglo cijelu godinu raditi i maknuti jedno 500 djece s pločnika. Ali oni koji stvaraju, doprinose, animiraju i populariziraju amaterizam na najljepši način nisu na cijeni. Birokracija i forme još uvijek su u povlaštenom položaju i žive na račun amaterizma – radu brojnih entuzijasta i zaljubljenika. Žalosno.