Mjesec siječanj obično je u folkloraškom kalendaru prazan. To je mjesec opravka od brojnih nastupa, fešti, a i većina izvođača je na školskim praznicima. Školske ocjene ostavile su određene traume na naše mladunce i ne mogu ništa pametno raditi već ležati poput trupaca i buljiti u televiziju. Tome je pogodovalo i svjetsko prvenstvo u rukometu koje ih je u obuzelo do te mjere da su u snu buncali u taktu pjesme „Morska vila“ i po placu tražili dresove svojih miljenika. Folklorni voditelji su za to vrijeme bili obezglavljeni jer izostankom očekivane adrenalinske doze pokupljene na probi ili nastupu, život im se pretvario u običnu svakodnevicu. Oni koji nisu „potonuli do dna“ odlaze u biblioteke tražeći folklornu literaturu i materijale, a neki u kafićima „algaju“ i čekaju pad kakve koreografske ideja. Voditelji ansambala koji su imali namjeru prijaviti se na 7. festival folklorne koreografije bili su bolje sreće i sa zadovoljstvom su prekinuli plesačima „siječanjski san“ iz razloga što je uz prijavu za festival trebalo poslati i DVD snimak nove koreografije. Po običaju , sve u zadnji čas.
Ovogodišnji siječanj za mene je protekao u znaku seminara. Prvo škola folklora u Crikvenici, zatim Zagreb i Osijek. Svako predavanje još uvijek za mene predstavlja svojevrstan izazov i srećom nisam postao rutiner. Strast i želja za uspješnom prezentacijom snažno me motivira i tjera na savjesnost u planiranju. Prije predavanja nastojim se informirati o strukturi polaznika glede njihovog općeg i folklornog obrazovanja kako bi postavio primjeren i interesantan način izlaganja. Za svaki slučaj imam pripremljen i plan B ako dođe do krive procjene ili nepredviđenih situacija. Vrlo često se događalo da pedagozi po prvi puta u svoj praksi prisustvuju folklornim seminarima i na početku su dosta rezervirani i na neki način obeshrabreni jer svima je u mislima opće poznata vrsnoća profesionalaca iz Lada. Tome valja pridodati razne negativne predrasude prema narodnim plesovima što svakog predavača dodatno obavezuje na oprez i pozornost u prezentaciji. Neprimjerenim izborom plesne građe, pogrešnom dinamikom prezentacije, inzistiranje na nepotrebnim detaljima i vlastitom nepripremljenošću vrlo lako ćemo stvoriti odbojnost polaznika prema narodnim plesovima. A to je najgore što nam se može dogoditi.
Naša je dužnost da osim što učimo, nastojimo istovremeno i motivirati polaznike na primjenu narodnog plesa s učenicima. Moja temeljna pravilo je koristimo narodne plesove za stvaranje dobrog raspoloženja. Uvijek mi je bitno da se za vrijeme plesnog predavanja polaznici smijuckaju i čavrljalju jer to znači da sam na dobrom putu. Uostalom nije li takvo raspoloženje preduvjet za bilo koji ples. Tko je zaplesao tužan ili ozbiljan. S takvim uvodom vrlo lako ćemo otopiti početni led i već nakon prvih plesnih vježbi, pokreta i koraka nestati će suzdržanosti.
Odmah nakon Crikvenice čekala su me predavanja u Zagrebu i Osijeku za profesore glazbe u organizaciji Zavoda za školstvo. Za svaku pohvalu je inicijativa nadležnih pedagoških ustanova usmjerena k upoznavanju profesora glazbenog odgoja s narodnim plesovima i pjesmama. To mi se čini unaprijed uspješan pokušaj jer „glazbenjaci“ vrlo dobro raspoznaju ritmove i time lakše savladavaju plesne obrasce. To se potvrdilo i ovaj puta gdje sam vrlo lako ostvario predviđen plan i program. Kad su u Osijeku profesori zapjevali u dvoglasu slavonski bečarac, ostao sam oduševljen. Ipak ima šanse, uz Bacha i za bečarce.
Još prije dvadesetak godina shvatio sam da ćemo folklornu baštinu i folklorni amaterizam jedino očuvati ako uspijemo folklor uvesti u školsku praksu i nastavu. To sam javno govorio i pisao ali me nitko nije ozbiljno shvaćao poglavito iz svijeta folklora jer tada su svi ansambli i skupine imali brojno članstvo i nikoga nije interesirala budućnost. Bio sam u pravu. Danas svi ansambli vape za novim članovima. Osobno sam nastojao doprinijeti popularizaciji folklora u pedagoškim ustanovama i organizirao za pedagoge vrtića i škola preko 60 seminara na temu dječje folklorno stvaralaštvo i njegov primjena u radu s djecom koje je do sada pohađalo oko 2300 polaznika. Smatram to značajnim ostvarenjem jer sadržaji sa tih seminara su postali temelj za rad s dječjim uzrastima na svim pedagoškim razinama. No na mojim seminarima su većinom nazočili pedagozi entuzijasti i štovatelji narodne umjetnosti ali velika većina ostalih to nije imala priliku upoznati. Stoga smatram da bi sva nastojanja treba usmjeriti na pokušaj uvrštavanja narodnih plesova u službeni plan i program obrazovanja budućih odgajatelja i učitelja. Za sad sam uspio odškrinuti vrata Pedagoškog učilišta u Zagrebu gdje kao vanjski suradnik fakultativno, u prvom semestru, predajem narodne plesove za studente prve godine. No to nije dovoljno i nadam se da ću se doskora izboriti za veću satnicu i ravnopravniji položaj narodnih plesova ostalim pedagoškim sadržajima.
Zajedništvo, solidarnost, međusobno poštovanje i razumijevanje vrline su prema kojima danas svi težimo a poglavito u odgoju djece. Gdje danas možemo vidjeti tridesetak djece da se međusobno drže za ruke. Ima li što ljepše? Možda bi akcija „narodnim plesom protiv nasilja“ u pedagoškim ustanovama imala značajan uspjeh?