Na 13. festivalu folklorne koreografije u Križevcima 25. ožujka 2015. Hrvatsko društvo folklornih koreografa i voditelja uručilo mi je nagradu „Zvonimir Ljevaković“ za koreografska postignuća. Pokušao sam u stanu pronaći odgovarajuće mjesto gdje bih postavio plaketu i kako tu namjeru duže nisam uspio realizirati, supruga je predložila da je za prvu ruku postavimo pokraj računala, jer ondje je najsigurnija. Vrijeme je prolazilo, plaketa je ostala na navedenom mjestu, i hoćeš – nećeš, svakodnevno mi je bila pred očima. Nekako sam počeo razmišljati o čovjeku čije ime nagrada nosi i shvatio da o njemu vrlo malo znam. Iščitao sam literaturu, proučio Internet, ali nisam saznao ništa više od onog što sam i sâm znao. Kako su brojna pitanja ostala bez odgovora, javila se znatiželja i odlučio sam se ozbiljnije posvetiti prikupljanju podataka o njemu. Misleći da će to biti lagana i kratkotrajna aktivnost, tijekom 2015. i 2016. prikupljao sam informacije iz različitih izvora, no vrlo brzo se pokazalo da je i do najosnovnijih podataka iznimno teško doći. Primjerice, njegovi suvremenici nisu bili sigurni je li završio fakultet, je li bio oženjen, što je radio u Babinoj Gredi i sl. Odakle se stvorio u svijetu folklora? Očito je bio samozatajan čovjek koji o vlastitoj prošlosti nije govorio. Kako bih ipak došao do relevantnih podataka, osim proučavanja literature i Interneta, odlučio sam se za intervjuiranje pojedinih njegovih suvremenika za koje sam pretpostavljao da bi mi u tome pogledu mogli pomoći. U Zagrebu sam razgovarao s: Beatom Domić Devčić, članovima Ansambla Lado: Ivicom Dapcem, Morenom Kovač, Anom Kelin, Ružicom Butorac; Nadom Mojzeš, Marijanom Makarom, Slavkom Kranjčecom, Mihajlom Smoljanovićem i Stankom Dolinarom; u Rijeci s Beatom Gottardy; u Slavonskom Brodu s Marijom i Zvonkom Gruićem; u Babinoj Gredi s bračnim parom Marijom i Ilijom Babićem, kontaktirao sam Srebrenku Šeravić i Duška Topića iz Osijeka. Razgovore s navedenim osobama tonski sam snimio i osim kazivanja o Zvonimiru Ljevakoviću, prikupio sam puno zanimljivih informacija o folkloristici netom nakon 2. svjetskog rata. Kako su o liku Zvonimira Ljevakovića mišljenja podosta različita, a katkada i proturječna, izdvojio sam ona koja se odnose na njegovo folklorno stvaralaštvo, a cjelovitiji opis lika i djela prepuštam stručnijim i pozvanijim osobama. Uz navedene kontakte konzultirao sam dostupnu mi stručnu literaturu, potom Matični ured u Lipiku, Matični ured u Zagrebu, HRT, Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, Hrvatski filmski arhiv, Institut za etnologiju i folkloristiku, Etnografski muzej, Muzej Dragutina Tadijanovića u Slavonskom Brodu i ostalo. I jedan od razloga zašto ovaj tekst nisam objavio još 2016. godine jest nada da ću uspjeti doći do informacija o razlozima njihovog preseljenja iz Lipika u Babinu Gredu te o načinu života u Babinoj Gredi. Pokušao sam iz kazivanja sklopiti mozaik, ali većinu informacija nisam mogao potvrditi i tu je ostalo prostora za daljnja istraživanja. U slučaju da dođem do novih spoznaja naknadno ću ih uvrstiti u ovaj tekst. Jedina potvrda njegovog angažmana jest vođenje zbora Tomislav u Babinoj Gredi, 1935./1936. godine. Činjenice su da je po dolasku u Zagreb, 1936., upisao Mudroslovni fakultet, surađivao s Maticom hrvatskih kazališnih dobrovoljaca (prema kazivanju aktivno je plesao i bio članom dramske skupine s kojom je i nastupao) i onovremenim priznatim etnolozima. Nazočan je bio na smotrama ogranaka seljačkih sloga u Zagrebu (primijetio sam ga na kratkom filmu o Smotri seljačkih sloga u Zagrebu 1939. godine u Hrvatskom filmskom arhivu). Tijekom rata, 1943., predavao je predmet Hrvatsko kolo u Umjetničkoj školi Dječje carstvo, radio kao poštanski službenik i bio podstanar kod poznate slikarice Anke Krizmanić, Jurjevska 1. Nakon 2. svjetskog rata bio je zaposlen u Ministarstvu prosvjete, honorarno angažiran u Etnografskom muzeju, pružena mu je mogućnost vođenja OKUD Joža Vlahović (1945.), kasnije Državnog zbora narodnih pjesama i plesova Hrvatske (1948.). Bio je izvrstan animator i uspio je svojim načinom rada okupiti i motivirati plesače na bavljenje folklorom, to je tim više vrijedno jer folklorni amaterizam u gradu tada još uvijek nije bio poznata praksa. Isto tako, vrijedno je napomenuti da je bio fakultetski obrazovan što je u ono vrijeme, a i danas u svijetu folklora, bila rijetkost. Bio je pasionirani fotograf i snimio je brojne fotografije od kojih je podosta i javno objavljeno u stručnoj literaturi. Snimo je nekoliko kratkih filmova i pisao je scenarije za televizijske emisije s folklorističkom tematikom.

Ovaj je tekst potaknula uručena mi nagrada „Zvonimir Ljevaković“, ali kasnije sam shvatio kako je nasušno potreban hrvatskoj folkloristici koja još uvijek nije stručno i znanstveno obradila važne osobe i događaje. Podosta toga temelji se na usmenoj predaji i slobodnoj interpretaciji i nadam se da ću iznijetim činjenicama i iskazima njegovih suvremenika dati prinos u boljem upoznavanju folklornog stvaralaštva Zvonimira Ljevakovića. Pri tome poglavito mislim na nove naraštaje folklornih voditelja i koreografa.

O načinu njegovog prenošenja i uvježbavanja narodnih plesova te stvaranja koreografija navodim kazivanja mojih kazivača:

Nada Mojzeš (članica OKUD-a Joža Vlahović – 1945. i Ansambla narodnih plesova i pjesama „Lado“, 1948.)
„Bio je dobar voditelj. Jako nas je gnjavio. Inzistirao je na detaljima.“

Beata Gotthardi (članica OKUD-a Joža Vlahović – 1946. i Ansambla narodnih plesova i pjesama „Lado“, 1948.)
„Puna stopala na podu. Okrenuti stopala prema središtu. To nas je prvo učil.“
„Svaki novi korak je pokazal par puta. Onda je odredil tko je od nas najbolje savladao i onda smo plesali po njemu.“
„Zorica Vučetić i ja smo pjevale i nismo mogle dohvatiti visinu. Profesor je rekao da je to to. I tak se rodilo grleno pjevanje. Tak se moralo pjevati.“
„…on je stvorio nas , a mi smo stvorili njega…“

Beata Domić Devčić (članica OKUD-a Joža Vlahović – 1947. i Ansambla narodnih plesova i pjesama „Lado“)
„Jašio je na onom ulaznom vrličkom koraku godinu dana. On je najprije tesao do perfekcije korak, držanje, ramena, ruke, izraz lica.“
„Poslal me je u Motovun po onu pjesmu Rodila loza. On je imal sve adrese pjevača na terenu….. Po Linđo sam išla s Bracom Todićem. Onda me poslal u Bosnu, u Vučju Goru… Tamo sam išla gledati seljake kako plešu.“
„U „grupi“ bili smo podijeljeni u tri grupe: mala, srednja i velika.“

Ivica Dabac (član Ansambla narodnih plesova i pjesama „Lado“ – 1963.)
„Korake za koreografiju Vlaških plesova, mjesec je dana pokazivao „izvorni“ plesač iz Zaječara.“
„Ivan Šulina je s Ljevakovićem išao na teren. Svladao bi tamo korake i potom ih pokazivao u Ladu.“

Ružica Butković (članica Ansambla narodnih plesova i pjesama „Lado“ – 1955.)
„Nisam ga vidjela da pleše ispred nas. Plesove su nam pokazivali njegovi asistenti Ivan Šulina (više) i Stjepan Poček.“

Ana Kelin ( članica Ansambla narodnih plesova i pjesama „Lado“ – 1964.)
„Uvijek je pisao na koncertima svoje dojmove… Svi na pod da dam svoje mišljenje. Svakom je rekao svoje primjedbe.“
„On je pokazivao žetalačke pokrete … Vidio je da Eta to sjajno radi i onda smo po njoj uvježbavali.“
Jednako je pažnju posvećivao pjesmi, glazbi i narodnoj nošnji. Surađivao je s vrsnim glazbenicima i umjetnicima (Emil Cossetto, Bojan Adamić, Zlatko i Božo Potočnik) i vrlo važno, uveo je u folklorno scenski izričaj istodobno pjevanje i plesanje što je tada, a i danas, općenito bila vrlo rijetka praksa u svijetu. Time je dao dodatnu vjerodostojnost autentičnosti folklorne građe i njenoj snažnijoj sceničnosti. Posebnu je pozornost pridavao narodnoj nošnji, odnosno kostimografiji. Birao je nošnje za svakog izvođača i nastajao postići idealnu kostimografsku sliku.

Morena Kovač ( članica Ansambla narodnih plesova i pjesama „Lado“ – 1971.)
„U Susku cure koje su imale malo poveći „otklon“ između koljena morale su stavljati umetak da im noge izgledaju ravno.“

Nada Mojzeš (članica OKUD-a Joža Vlahović – 1945. i Ansambla narodnih plesova i pjesama „Lado“, 1948.)
„Išla sam s Ljevakovićem kupovati nošnje po Slavoniji – Babina Greda, Gundinci. I Posavinu smo kupili tu kod Siska. Išla je kolegica Zdenka Sobota. Nas dvije smo kupovale Posavinu.“

Ivica Dabac (član Ansambla narodnih plesova i pjesama „Lado“ – 1963.)
„Strašno je pazio na šminku koja pripada narodnoj nošnji.“
„Mene je tri puta slao šminkati se prije nastupa.“
„Za Jadranku koja je imala plave oči tražio je da vezice na rukavima budu plave.“
„U Americi sam kupio smeđe odijelo i smeđu kutiju cigareta. I Ljevaković kaže: »Ma bogati, Dabac je čak spario cigarete s odijelom.« Estetika mu je bila važna.“

Ana Kelin (članica Ansambla narodnih plesova i pjesama „Lado“ – 1964.)
„Bio je umjetnik u odabiru nošnji. Estetiku nošnje je doživljavao. Znao je za svaku djevojku izabrati nošnju.“
„Zadnja koreografija koju je pokušao postaviti ali ju nije završio su slavonski plesovi s kolom na kat.“

Srebrenka Šeravić (stručna suradnica na Međunarodnoj smotri od 1976. – 1992.)
„Na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu pregledavao je svaku skupinu prije nastupa i nije trpio nimalo odstupanja od izvornog.“
„Bio je iznimno strog. Bio je u stanju po desetak puta sa skupinom ponavljati samo ulaz na scenu.“
„Pazio je na sve detalje.“
„Potpisivanje ugovora za slavonske skupine bilo je na Smotri u Đakovu. Ako je bio zadovoljan govorio je: „Trči za njima nek’ potpišu ugovor“, u suprotnom: „Za ove drapaj ugovor.“ Rekao je: „Oni se za smotru u Zagrebu spreme, a ja želim da budu uvijek kvalitetni.“
„Došli smo u Gradečki Pavlovac i prvo porazgovarali s voditeljicom. Ja sam htjela uzeti ponuđeni kolač, no on mi je gurnuo ruku i rekao: „To ne uzimati.“ Nije ni na koji način htio dovesti svoju objektivnost u pitanje pri izboru za sudjelovanje na Smotri.“

Duško Topić (glazbenik i voditelj tamburaškog sastava HKUD-a Osijek 1862)
„Predsjednik Društva je tada bio Božo Smoljo, direktor Šećerane, i vodio je sjednicu upravnog odbora na kojoj je bio i prof. Ljevaković. U jednom trenutku ga je prekinuo i pitao: „Tko si ti? Čime se ti baviš?“ Božo odgovara: „Pa ja sam direktor šećerane.“ na što mu Ljevaković govori: „Onda, molim te, idi tamo i bavi se šećerom i nemoj se bakćati s folklorom.“

Zvonko Gruić (sin Marije Gruić, Slavonski Brod)
„Kao dječak sudjelovao sam u jednoj koreografiji koju je napravio moj otac, a prikazivala je običaj lucijaša iz Trnjanskih Kuta. To je prepoznao gospodin (op.a. Z. Ljevaković) i bili smo gosti na Međunarodnoj smotri folklora od 1969. do 1975. godine. Nosili smo izrezbarene tikvice, a unutra su bile upaljene svijeće. Došli smo u Zagreb i onda nas je gospodin uzeo pod svoje. Izveo nas je po najvećem suncu obučene u zimsku odjeću na neko parkiralište, na kamenu podlogu. Ponavljali smo bezbroj puta dok nije bio zadovoljan. To je bilo savršenstvo. Potom nas je sve odveo na sladoled i sok.“

Marija Gruić (rođena Zečić, rođena 1942. godine u Trnjanskim Kutima – poduži niz godina je surađivala i pružala gostoprimstvo bračnom paru u Trnjanskim Kutima, dohranila Doru Gušić i nasljednica je autorskih prava)
„Uvijek je znao što hoće. Koliko smo mi znali što se izvodilo, on je uvijek to ispravljao, još je više znao nego mi. Bio je točan u radu. Nije se smjelo miješati staro i novo. Sve je moralo biti originalno staro. Znate nošnje su se puno počele prodavati i odlaziti iz sela. Onda je on najviše radi toga volio da bude grupa i tako su se zadržale nošnje. Šokadiju i Slavoniju je jako volio i naše je selo isto volio (Trnjanski Kuti op. a.). Puno put’ su išli na Smotru. Uvijek je poticao u radu i upućivao na ono što naši nisu točno znali. I kad je vido da naši slabo igraju, uhvatio se u kolo i toliko je jako igrao da su se naši postidili. Bolje je nego naši igrao.“

HTV – emisija o Zvonimiru Ljevakoviću, 1988., redatelj Božo Potočnik, scenarist Stjepan Sremac

Dragutin Tadijanović (pjesnik)
„Sjećam se kako mi je pričao da su u vrijeme prvog rata, kad mu je bilo sedam-osam godina, išli često s roditeljima na izlete i tako se našli u naseobini Roma pored Suhopolja i njega nisu mogli odvrnuti, otrgnuti od gledanja romskih plesova i pjesama. A isto tako u to doba bilo je kod njih u Suhopolju ruskih zarobljenika, mladih ljudi koji su pjevali i plesali ruske pjesme i plesove i on zajedno s njima.“
„On je mnogo putovao i svagdje se zanimao za izvorni folklor. Još je kao student bio u Dalmatinskoj zagori i bio je duboko impresioniran tamošnjim plesovima.“

Aleksandar Saša Zalepugin (direktor Ansambla narodnih plesova i pjesama „Lado“ – od 1962. do 1966.)
„Tadašnji gradonačelnik Većeslav Holjevac zadao mi je tri zadataka: „Prvi je da konsolidiraš taj ansambl koji je stjecajem okolnosti bio u rasulu. Drugo, pokušaj iz profesora Zvonimira Ljevakovića izvući sve ono što se može izvući iz tog golemog potencijala što taj čovjek ima. Treće, da sve to što se bude dalo izvući prezentiraš u Jugoslaviji i u svijetu.“

Mirjana Jakelić, (direktorica Ansambla narodnih plesova i pjesama „Lado“ od 1972. do 1974.)
„Nikad poslije, a niti i ranije nisam upoznala nekog koji je o narodnom životu, o narodnoj kulturi, o folkloru, s toliko ljubavi i strasti, znanja i umjetničkog kreda govorio kao prof. Zvonimir Ljevaković. To je prof. Zvonimir Ljevaković mogao dobiti kroz svoj dugogodišnji radni vijek. Činjenica je da su neke njegove koreografije primljene i priznate kao narodski plesovi, a zapravo je to njegovo umjetničko djelo. Lijepi primjer je upravo Vrlika.“

Emil Cossetto (dirigent)
„Vjerujte mi da je kod njega muzika bila na prvome mjestu. Tražio je, u najbolju ruku, da budu dobri pjevači, a po mogućnosti i dobri muzičari. I možda nije neskromno naglasiti da je Lado bio jedan od najkvalitetnijih muzičkih ansambala u zemlji.“

Anton Marti ( redatelj)
„Po prvi se puta snimao folklor vani. I moram priznati da nisu baš bili puno oduševljeni. Plesati na travi je vrlo teško. No, međutim, on je bio prvi koji je to odmah akceptirao. On je to sve organizirao da možemo napraviti i raditi. Ja sam otišao preko jednog mosta na jednu livadu gdje su bile platane. Tamo sam snimao taj folklor i stvarno smo radili. Mislim, sa srcem. Jako dobro.“
„Meni je bio vrlo impresivan način njegovog rada. On je bio eks makina. On je sve to radio. On je bio duša. Čak bih rekao i da se sada osjeti njegovo duša.“

Anđela Potočnik (solistica u Ansamblu narodnih plesova i pjesama „Lado“)
„Profesor Zvonko Ljevaković je stvarno bio začetnik scenskog folklora i voljela bih istaknuti da je on težio perfekciji u stilu, pjevanju, plesu i glazbi i da je jako stilski dotjerivao sve što je radio.“

Ivan Šulina (asistent u Ansamblu narodnih plesova i pjesama „Lado“)
„Ja sam njemu najviše pomagao utoliko što sam, kako je to znao reći, više puta imao te „imititativne“ sposobnosti. Ja sam gledao ljude na terenu kako plešu, kako se drže, kako ruke drže, kuda gledaju… kad naprave neki korak, ja sam to pokušavao sve snimiti u mojoj glavi.“

Tuna Lešić (pjevač iz Bošnjaka)
„Mi smo se, međutim, upoznali godinu dana ranije u Đakovu. On je zapazio nešto specifično u mom pjevanju pa je želio to malo istražiti i porazgovarati sa mnom. Stoga je došao u Bošnjake. Pronašao me je i dugo smo sjedili i pričali. Pitao me je gdje sam učio pjevati? A ja njemu kažem kod svinja, pod ambrelom. Jako se nasmijao.“
„Kiša pada dika u livada, ta pjesma mu je prirasla srcu i uvijek smo je nanovo morali pjevati. Onda on pobjegne u stranu malo pa sluša pa dotrči, kaže da je tu netko negdje pogriješio. Onda mi moramo nanovo, a on između nas hoda da čuje tko je to pogriješio. Ako je tko malo duže zadržao glas ili ranije krenuo.“

Bojan Adamić (glazbenik i aranžer)
„I u samom pitanju folklora on je meni bio u pravom smislu riječi profesor. Sve što sam naučio i počeo cijeniti zapravo je bila njegova zasluga. Za njega je sve, od plesa, odijevanja sve što se postavljalo, moralo biti u redu i bio je strašno uvrijeđen ako je od 40 žena jedna imala drugačije čarape, čarape koje nisu bile u skladu. I mislim da je on time napravio jako puno za naš folklor i našu kulturu. Pokazao je pravu vrijednost folklora i pravu vrijednost originalnog. A ne ono što mi danas kažemo, muzika poljoprivrednog tipa ili komponirana narodna muzika.“

Hanibal Dundović (direktor Ansambla narodnih plesova i pjesama „Lado“,od 1983.-1991.)
„On je bio, slobodno možemo reći, pionir u toj vrsti posla. Prije njega gotovo da ništa nije postojalo i to je bio jedan početak koji je bio početak ne samo njegovog koreografskog rada, nego i profesionalnog ansambla Lado. On je bio perfekcionist, a ja sve samo ne to. I to je bio jedan od razlog zašto se nismo slagali.“

Igor Michieli (redatelj)
„Odlazio je na teren i volio je izvorno i kad je putem televizije htio da se to prezentira, moralo je uistinu biti kristalno izvorno i tako ići van. I mislim da je upravo u toj jednostavnosti bila mudrost i veličina Zvonka Ljevakovića.“

Božo Potočnik (scenarist, redatelj, glazbeni aranžer narodne glazbe, voditelj tamburaškog sastava Ansambla narodnih plesova i pjesama „Lado“ i mnogih drugih)
„Bio je veliki znalac i poznavatelj, ne samo narodne umjetnosti nego i kompletnog naslijeđa. On je znao mentalitete ljudi i to je primjenjivao, dakako, najviše u programu Lada. Kao kreativan čovjek i istinski umjetnik prenio je to oblikovano na suvremeni način na folklornu scenu. Ta se dosljednost proširila i na sve ostale grane njegove djelatnosti u okviru smotre folklora, kojoj je također začetnik. U dosta plodnoj suradnji s televizijom, bio je scenarist i najbliži stručni suradnik svih redatelja koji su u dosta dugom vremenskom razdoblju, više od dvadeset godina, snimali folklorne filmove.“
„Što vrijeme dalje odmiče to smo više svjesni, barem mi, njegovi najbliži suradnici iz dužeg vremenskog razdoblja, njegovog značenja. I onih tragova koje je duboko usadio u scenski folklor.“

 

OSOBNO O STVARALAŠTVU ZVONIMIRA LJEVAKOVIĆA
U nekoliko sam prijašnjih tekstova (I hrvatski folklor ima svoje veliko NE, Šifio Matika) naglašavao veliki značaj Zvonimira Ljevakovića u scenskoj primjeni folklora, ali ne bih se potpuno složio s tvrdnjom da je on utemeljitelj tzv. zagrebačke škole. Po meni ona je utemeljena 1936. godine na 11. olimpijadi u Berlinu, kada je Matica hrvatskih kazališnih dobrovoljaca iz Zagreba, kao prvi reproduktivni folklorni ansambl, osvojila zlatnu medalju s folklornim programom. Dakle, već je tada razina scenske primjene folklora bila na svjetskoj razini i po meni najveći uspjeh hrvatskog reproduktivnog folklora. Ljevaković je tada imao kontakt s vrsnim koreografima i glazbenicima, a potom surađivao s autoritetima: Milovanom Gavazzijem, Božidarom Širolom, Branimirom Bratanićem, vrlo britkim i oštrim čuvarima izvornosti i autentičnosti, i iz tih suradnji zasigurno je mogao puno toga naučiti te stvoriti svoj stav prema načinu scenske primjene folklora. Isto tako, iz razmatranja njegovih aktivnosti može se uočiti da ga nije pretjerano zanimala refleksija njegovog stvaralaštva na reproduktivnu folklornu scenu, no izvornim skupinama iz Slavonije te pri izboru izvornih folklornih skupina za Međunarodnu smotru u Zagrebu posvećivao je vrlo veliku pozornost. Tu je bio neumoljiv glede autentičnosti. Napisao je samo jedan stručni tekst i prijevode kritika s nastupa Matice na gostovanju u Švicarskoj. Narodne plesove i pjesme nije zapisivao, što je po meni svojevrsna nemarnost i velika šteta za hrvatski folklor jer je u to vrijeme imao prilike vidjeti brojne izvorne skupine i vrlo visoki stupanj autentičnosti. Jedan mi je folkloraš iz Novske ukratko prepričao razgovor s Ljevakovićem u kojem je naveo da je Ljevaković bio kod njih i promatrao njihova kola te na kraju je rekao: „Tu nema ništa zanimljivoga!“ i otišao. Iz više sam izvora čuo kako je, primjerice, imao vrlo negativan stav prema Školi folklora koju je vodio dr. Ivan Ivančan, nazivajući polaznike podsmješljivo „Badijaši“ i nije se odazivao pozivima da na istoj predaje.

Neosporno je da se radi o čovjeku koji je posjedovao urođenu sklonost prema „narodnom“ i istančan ukus i osjećaj za prepoznavanje autentične supstance u tradicijskom nasljeđu. Bio je u pravo vrijeme, na pravom mjestu i ponovo bih naveo izjavu Beate Gotthardi: „On je stvorio nas, a mi smo stvorili njega!“. Dobio je priliku u trenutku kada je politička direktiva bila osnivanje folklornih skupina u gradovima i, srećom, iskoristio je na dobrobit svih. Kako je danas postala popularna inicijativa zaštite tradicijskih vrjednota što na svjetskoj što na državnoj razini, pojedini narodni plesovi, pjesme i običaji koje je on svojedobno prepoznao (nijemo kolo, slavonske kraljice, drmeš, poskočica – linđo, zvončari) uvršteni su ili će biti uvršteni na te liste. Velika je sreća za hrvatski folklor što je upravo Ljevaković vodio Državni zbor narodnih plesova i pjesama Hrvatske jer se kroz brojne javne nastupe, i to u profesionalnoj izvedbi, njegov koreografski stil nametnuo i postao uzorom ostalim folklornim koreografima. Isto tako valja naglasiti da se čvrsto zalagao za opstojnost svog pristupa ne libeći se konfrontirati i s plesnim autoritetima svog vremena.

Analizom njegovih koreografija može se ustvrditi da je svaka od njih posebna, što upućuje da je autorska ideja i nadahnuće izrastalo u suglasju s raznolikostima etnoloških areala. Primjetan je izuzetan sklad i harmonija plesa, glazbe i narodne nošnje te prostorne i dinamičke scenske komponente. Izvornost i sceničnost je u većini koreografija bila u ravnoteži, ali u pojedinima je sceničnost ipak išla nauštrb izvornosti (Ladarke, Valpovačko kolo). Naslov koreografije Krčki tanac podosta je općenit i unificira inače vrlo raznoliku i čvrstu plesnu tradiciju pojedinih mjesta na otoku Krku. Isto se može kazati i za koreografiju i naziv Slavonske kraljice. Obred potiče iz sela Gorjani, a korištene su nošnje iz Donjih Andrijevaca. Prepoznatljivi su i autorski osmišljeni detalji koji nisu egzistirali u tradiciji, ali su uklopljeni u duhu krajevne tradicije i ideje te su kao takvi „pojačali“ scensku efektnost. Primjerice, u poznatoj koreografiji Vrličko kolo dogodilo se da atraktivnost plesne figure leti u izvedbi četiri momka (autorska figura) te potire izvrsno pogođenu rustikalnost ostalog dijela koreografije. Poskočicu iz Župe Dubrovačke nazvao je Linđo, a ustvari je to bio nadimak lijeričara Nikole Lale iz Petrača.

Njegova koreografska kreativnost potvrdila se i u koreografijama narodnih plesova naroda izvan Hrvatske. Primjerice koreografija Igre iz istočne Srbije po meni je, uz koreografiju Olge Skovran Igre iz Srbije, ponajbolja koreografija srpskog folklora. Iz makedonskog folklora oblikovao je koreografiju Komitske igre koja također spada u vrh koreografskog stvaralaštva.

Koreografska ostavština Zvonimira Ljevakovića spada u klasiku scenske primjene folklora. Uspio je „narodnom“ pridodati rafiniranost, profinjenost, aromatičnost i dostojanstvo te ga izdignuti na umjetničku razinu ravnopravno s ostalim plesnim i glazbenim umjetnostima.

Započevši od braće Radić kao glavnih promicatelja „narodnog“ pa predratnih smotri izvornog folklora, veličanstvenog uspjeha Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca na 11. olimpijadi 1936. godine u Berlinu, umjetničkih postignuća Zvonimira Ljevakovića, dr. Ivana Ivančana i sljedbenika, scenska primjena hrvatske folklorne baštine imala je dosljedan kontinuitet i razvoj te postala originalni hrvatski umjetnički format, prepoznatljiv i cijenjen u cijelom svijetu.

 

FOLKLORISTIČKI ANGAŽMAN

1935./1936. – zborovođa zbora Zvonimir u Babinoj Gredi
1. kolovoza1945. do 26. siječnja 1948. honorarno radi u Etnografskom muzeju u Zagrebu
1945. – krajem godine dolazi kao voditelj folklornog ansambla OKUD-a Joža Vlahović
– nekoliko mjeseci potom je vodio i RKUD – Pavao Markovac
29. lipnja 1946.
U suradnji s dr. B. Bratanićem, dr. V. Žagncem, Slavkom Zlatićem prati prvu kotarsku smotru folklora u Sv. Ivan Zelina i ostale smotre tih godina.
Određen je za istraživanje plesnih običaje južne Dalmacije
Narodoznanstveni stručnjaci u narodu, Seljačka sloga 1946.
1. kolovoza 1848. jedan je od osnivača Posudionice narodnih nošnji
1949. – 1974. umjetnički rukovoditelj Državnog zbora narodnih plesova i pjesama Hrvatske, kasnije Ansambla narodnih plesova i pjesama Hrvatske „Lado“,
1967. – 1981. umjetnički rukovoditelj Međunarodne smotre folklora u Zagrebu

 

KOREOGRAFIJE:

1947. OKUD Joža Vlahović u velikoj konkurenciji osvaja srebrnu medalju u Pragu, s koreografijom Posavski plesovi, Zvonimira Ljevakovića.
Balun
Drmeš
Posavski plesovi
Prigorski plesovi
Pokupski drmeš
Plesovi zelinskog kraja – usmena kazivanja
Linđo
Zvončari
Krčki tanac
Sušački tanac
Vrličko kolo
Slavonske kraljice
Slavonski plesovi
Valpovačko kolo
Ladarke
Baranjska žetva
Bunjevačko momačko kolo
Pjesme i plesovi travničkog kraja (BiH)
Vlaške igre (Srbija)
Igre iz istočne Srbije
Komitske igre, Makedonija
Nevestinsko kolo, Makedonija

 

DRUŠTVA U HRVATSKOJ KOJI IZVODE ILI SU IZVODILA KOREOGRAFIJE (prema mojim spoznajama)
Ansambl narodnih plesova i pjesama LADO
ZFA dr. Ivana Ivančana, Zagreb
SKUD FA Ivana Gorana Kovačića, Zagreb
FA Zagreb-Markovac, Zagreb
KUD Croatia, Zagreb
KUD Jedinstvo, Split
FA Linđo, Dubrovnik
KUD Osijek 1862, Osijek
FA Broda, Slavonski Brod
KC Gatalinka, Vinkovci
KUD Zora, Opatija
Ansambl Zabok

NEKI OD FILMOVA
Kolo, Gudinci, 1945. redatelj i snimatelj: Zvonimir Ljevaković
Kolo, Balun, 1945. redatelj i snimatelj: Zvonimir Ljevaković
Baranjske Buše, urednik: Božo Potočnik, redatelj: Igor Michieli, scenarist: Zvonimir Ljevaković
Jesen u Posavlju, snimljeno u Orubici, urednik: Božo Potočnik, scenarist: Zvonimir Ljevaković
Antun Mutavđić Grajo – snimljeno u Lužanima, scenarist Zvonimir Ljevaković
Kiša pada dika u livada – Bošnjaci, scenarist: Zvonimir Ljevaković
„Baukači iz Turčišća“, 1968., autor: Zvonimir Ljevaković

ZVONIMIR LJEVAKOVIĆ


              

Zvonimir Ljevaković rođen je 10. travnja 1908. godine u Lipiku. Kršten je kao Zvonimir Zdenko Oskar Ljevaković. Državnu realnu gimnaziju završio je 1927. godine u Rumi. Mudroslovni fakultet (Filozofski) upisao je 1936. godine u Zagrebu (pomoćni predmet: njemački jezik s književnošću položio je 7. listopada 1938., stručni predmet: logika, estetika i povijest filozofije, položio 30. lipnja 1944., glavni stručni predmet: pedagogika s metodikom i psihologijom, položio 15. veljače1947. Diploma o fakultetskoj naobrazbi uručena mu je 19. veljače 1947.

Otac Josip, rođen je u Lipiku, 16. ožujka 1877. Završio je državnu gimnaziju u Požegi 1901.

Radio u Lipiku kao općinski načelnik. Umro je 1936. godine u Babinoj Gredi.

Majka Emilija, rođ. Reiser (njemačkog porijekla) rođena je 1890. u Lipiku. Učila je djecu, Zvonimira i Jelku, od najranijih dana ravnopravno govoriti hrvatski i njemački jezik. Umrla je 1938. godine u Zagrebu i pokopana je u obiteljskoj grobnici Dragutina Tadijanovića.

Sestra, Jelka Ljevaković Tadijanović, (1910.-2004.), diplomirala je povijest umjetnosti i kulture s klasičnom arheologijom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bila je udana za pjesnika Dragutina Tadijanovića.

Živio je u bračnoj zajednici (vjenčani 30. svibnja 1953. u Zagrebu) s poznatom pijanisticom Dorom Gušić (11. travnja 1908. – 27. kolovoza 1998.).

Umro je 24. listopada 1981. od karcinoma pluća u Bolnici za plućne bolesti na Jordanovcu. Na posljednji počinak na groblju Mirogoj ispratila ga je između ostalih i muška pjevačka skupina iz Bošnjaka uz pjesmu „Ej kiša pada…“. Pokopan je u obiteljskoj grobnici obitelji Gušić (Gussich) na Mirogoju.

 

Zvonimir Ljevaković prvi s lijeva, do njega Dora Gušić, Jelka Tadijanović – sestra i Dragutin Tadijanović – pjesnik

 

Zvonimir Ljevaković i Dora Gušić

 

Zvonimir Ljevaković, Crtež: Anka Krizmanić, 1944.

 

 

 

U ČAST NJEGOVOM DJELU:
Zlatna plaketa Grada Zagreba,1980.

 

Ulica u Dubravi ,Zagreb

 

U prostorijama Ansambla Lado, 11.11.2010. godine, otkrivena je njegova bista.

 

Hrvatsko društvo folklornih koreografa i voditelja, 2015. godine, utemeljilo je nagradu Zvonimir Ljevaković za koreografska postignuća. 

 

Objavljene fotografije

 

Jedini objavljeni stručni tekst

 

Razne fotografije

Primanje kod belgijske kraljice, 1955. Foto: arhiva Ružica Butković

 

Foto: arhiva Ružice Butković

 

Legendarni žuti volkswagen. Foto: obitelj Babić iz Babine Grede

 

Foto: Goran Knežević,2016.

 

Posljednje počivalište, Mirogoj, Zagreb

        

Foto: Goran Knežević, 2016.