Narodni plesovi su danas jedna od najinteresantnijih tradicijskih tvorevina jer su između ostalog razlogom okupljanja na desetine tisuća djece i mladih i time su najučinkovitija poveznica sa našom tradicijom. Preko njih i naša brojna dijaspora oživljava kontakt s domovinom. To nije bez razloga jer raznolikost, estetika, etnokoreološka očuvanost naših narodnih plesova imaju veliku vrijednost i praktičnu primjenjivost. Podesni su za zabavu, rekreaciju, edukaciju i scensko izvođenje. A tek su u povojima otkrivanja njihovog pozitivnog terapeutskog djelovanja. Ukratko, snaže tijelo i vedre dušu, a takav pozitivan sadržaj svakog privlači. Naši narodni plesovi su naši, i normalno je da se u našem najbolje snalazimo i osjećamo, bez obzira što nismo aktivno bili u slijedu njihove prirodne predaje, ali geni su geni. Kako se taj prirodan prijenos plesova u našim krajevima nažalost već poodavno prekinuo, u gradskim sredinama se nije ni učvrstio, njihovo oživotvorenje danas je moguće putem gledanja video zapisa, sudjelovanjem na Hrvatskoj školi folklora, promatranjem izvedbi izvornih skupina ili „dešifriranjem“ pisanih zapisa. Činjenica je da u našem slučaju pisana riječ ima najveću snagu i vjerodostojnost, jer u vrijeme nastajanja velikog broja plesnih zapisa folklor je bio u svojoj autentičnoj egzistenciji, a nije bilo video i sličnih pomagala koji bi zabilježili te plesne predloške. Isto tako te zapise na svjetlo dana iznosili su potvrđeni stručnjaci i znanstvenici, što daje dodatnu potvrdu u ispravnost i točnost pisanog zapisa.

„Lijepa naša“ po površini relativno mala ali, po plesnom naslijeđu ogromna, jer na tako malom prostoru je samoniklo mnoštvo raznolikih narodnih plesova po strukturi, figurativnosti, stilu, sadržaju, kontekstu, ugođaju i ost. Tko može vjerovati da jedan narod baštini tako različite plesove, primjerice slavonsko kolo i istarski balun ili drmeš i poskočicu (linđo). Činjenica je da je veći broj naši područja etnokoreološki obrađen, točnije narodni plesovi su zapisani, ali nećete vjerovati da postoji podosta krajeva gdje su egzistirali /ju vrlo atraktivni i vrijedni narodni plesovi koji su prepušteni stihiji, odumiranju i zaboravu. Primjerice: Krk, Cres, Kvarner, Rab, Silba, Ugljan, Mali i Veliki Lošinj, Zadarsko zaleđe, Ravni kotari, Banovina i Kordun, Gorski Kotar, Turopolje, Karlovački i draganički kraj, Zapadna Slavonija, Bratina, Zelina, Kalničko prigorje, Resnik, Hrv. Zagorje, (osim gupčevog kraja – zapisao dr. Ivan, Ivančan). Dakle radi se po slobodnoj procjeni oko 300 narodnih plesova. Zamislite 300 narodnih plesova nije zapisano.

U pravo ta porazna činjenica, određeno vrijeme me je opterećivala, a zatim i potaknula da nešto pokušam napraviti u tom pogledu. Kako sam se izvještio u zapisivanju narodnih plesova koristeći kinetografiju (priznato svjetsko pismo u zapisivanju pokreta, koraka i plesova i sl.), a ponešto i znam o narodnim plesovima smatrao sam se kao folklorist nekako i odgovornim u spoznaji da toliko nacionalnog blaga odlazi u zaborav. Svjestan da se radi o ogromnom, složenom i zahtjevnom poslu koji neću biti u stanju sam realizirati što zbog nedovoljnog poznavanja plesnih običaja svih tih krajeva, što zbog ograničenih vremenskih i financijskih mogućnosti obratio sam se, logično, našem Insitutu s očekivanjem da će me znanost podržati jer ipak radi se o nacionalnim vrednotama, a oni su po mom mišljenju državni plačenici, kojima bi trebao biti interes i zadaća da se takve inicijative podrže i ostvare.

Ukratko, napisao sam na Insitut svoj prijedlog ukratko ga obrazložio i zatražio da mi se omoguće uvid u arhivu (video zapise plesova is neobrađenih područja), da moguće troškove zajednički podnesemo, a ja ću sve kinetografske zapise pohraniti u njihovu arhivu. Smatram to vrlo poštenom ponudom. S time da naglašavam da se radi o vrlo obimnom poslu koji bi mogao trajati i do 5 godina. Odgovor je brzo uslijedio-nemamo novaca. S poštovanjem. Dakle, niti – što, kako, gdje, kada, koliko? Iliti – nismo zainteresirani (prepiska je u mojoj arhivi). Slijedom takvog odgovora za pretpostaviti je da naša znanost nije zainteresirana odnosno ne smatra potrebitim i važnim zapisivanje naših narodnih plesova, na što uostalom i ukazuje činjenica da još od dr. Ivana Ivančana iz tog znanstvenog vrelišta nije izašao niti jedan egzaktan opis narodnog plesa. Ako zapisivanje narodnih plesova nije od interesa znanosti, postavlja se pitanje tko bi trebao o voditi računa glede zapisivanja i očuvanja naših narodnih plesova neumitne umjetničke, povijesne, sociološke, etnokoreološke vrijednosti. Mišljenja sam obzirom da se radi o nacionalnim vrednotama da je to ipak obaveza države, i da inicijativa treba doći odozgo, a ne odozdo. Dakle, iz svega navedenog proizlazi da svijest o potrebi zapisivanje narodnih plesova kod viših državnih kulturnih i etno….. institucija nema smisla, potrebe i opravdanja. Očigledno se po njihvom odnosu – procjeni radi o nevažnim tradicijskim tvorbama. Usput rečeno u Sloveniji i Mađarskoj nema koraka koji nije zapisan i opisan kinetografijom.

No, iznijeti ću nekoliko primjera iz prakse koji će nam možda pomoći, a i „ostalima“ da shvate kolika je važnost zapisivanja narodnih plesova.
Davne 1876. godine u glasilu Vienac, Franjo Kuhač naš čuveni etnomuzikolog, a i prvi etnokoreolog (zapisivač narodnih plesova) opisao (hrvatsko kolo) je dvoransko kolo. Pietro Coronelli, suvremenik Franje Kuhača također je lijepo opisao (hrvatsko kolo) nazvavši ga Hrvatskim salonskim kolom i Zzagrebačkom četvorkom. Zasigurno, tek prije 130 godine zapisivati narodne (gradske) plesove i nije bile nekakva razumljiva i prihvatljiva praksa ali eto, dva genijalca su smatrala to vrijednim i korisnim i dali si truda to opisati, odnosno, staviti na papir. Nakon 125 godina točnije 2000. godine ja sam te zapise proučio i postavio na scenu Hrvatsko salonsko kolo i potom Zzagrebačku četvorku. Zatim sam potaknuo kolegice Senku Jurinu, Nadu Šešić i ostale neka motiviraju maturante iz svojih područja i izvedu Hrvatsko salonsko kolo. Uspjeli su, i to već šest godina redovito održavaju. Dakle zahvaljujući tim zapisima danas nekoliko tisuća maturanta svake godine pleše salonsko kolo. Moja koreografija salonskih plesova osvojila je prvo mjestu na Festivalu folklorne koreografije (2001.) i time privukla pozornost voditelja i koreografa i potaknula ih na vlastite scenske prilagodbe Hrvatskog salonskog kola.

Naš najveći etnokoreolog, umjetnik i znanstvenik dr. Ivan Ivančan opisao je u 18 svojih knjiga plesne običaje brojnih naših krajeva. Potom je dr. Vinko Žaganec, vrsni etnomuzikolog, također (usput) zapisivao narodne plesove i razvio svoje plesno pismo znano pod nazivom – Žgančevo plesno pismo. Potom su se ozbiljnijim zapisivanjem plesova (kinetografijom) bavili i objavili u svojim knjigama Branko Kostelac, Josip Vinkešević, Miroslav Šilić i moja malenkost. Temeljem tih zapisa danas egzistira cjelokupna izvorna i reproduktivna folklorna scena u nas i dijaspori. Kao što sam naveo radi se o više desetaka tisuća konzumenta te tradicije.

Po meni, sasvim je suvišno obrazlagati važnost i vrijednost zapisivanje narodnih plesova, ali ipak, time ćemo: spasiti narodne plesove od nestanka, sačuvati plesove za nadolazeće generacija, postići točnost njihove reproduktivne i scenske primjene, moći pratiti njihovu evoluciju i promjene, promovirati tradicijsku kulturu u zemlji i inozemstvu, uvoditi ih u obrazovne procese, pravovremeno reagirati i ispravljati moguće nestručno mijenjanje i krivo interpretiranje, stvarati logične i smislene plesne kreacije na temelju autentičnih figura i plesnih faktura, obogaćivati postojeće plesne i koreografske sadržaje i ost.

Zašto je važno zapisati narodne plesove kinetografijom? Prvo, omogućava se zapis u prostoru i vremenu i to u tri dimenzije, uz točnu definiciju koraka, pokreta, gesta, međusobnog držanja i prostornog rasporeda plesača, Drugo, plesove će uvijek zapisivati stručnjaci i poznavatelji lokalne kulture i tradicije, koji će i prije samog zapisivanja znati prepoznati što je to narodno, a što uvezeno i točno odrediti plesne korake i plesne figure jer u narodu žive razno razne improvizacije, što vjerodostojne, a što izvan stilskih kontura kraja. Treće, kinetografija je internacionalno pismo i strani plesni stručnjaci mogu oživotvoriti te zapise. Video zapis nije dokument on je samo trenutna informacija koju svatko može tumačiti na različite načine, jer u momentu snimanja plesači mogu biti u svakojakim (ne) raspoloženjima, (ne) inspiracijama i plesnim sastavima. A kamerman može, što nije čest slučaj, baš u prvi plan staviti one koji su najmanje uvjerljivi u plesnom izričaju i tada dobivamo popuno iskrivljenu i neistinitu sliku.
Na kraju, ostaje samo jedno pitanje, hoćemo li dozvoliti da navedena, toliko vrijedna, važna i raznovrsna plesna baština ode u zaborav? Ja sam se potrudio, i još se trudim i vjerujem.