Ima podosta izvedenica iz imena Tomislav, primjerice Tom, Tomo, Toma, Tompa, Tomaš, a možda najčešća, Tomica. Kad s nekim razgovaramo i kažemo „čuj znaš onog Tomislava ili …….. vjerojatno ćemo morati navesti još pokoje detalje kako bi točno utvrdili o kojem se to tipu radi. No, među brojnim folklorašima u Hrvatskoj i Svijetu kad se spomene ime Tomica, zna se, to je Tomislav Miličević, iz Velike Gorice, voditelj i koreograf FA -a Turopolje, krojač narodnih nošnji, sretan suprug, otac i djed. Rođen 18.08. 1966 u Dubici, a 1976. godine sa roditeljima bratom i sestrom nastanio se u Velikoj Gorici. S plesom je započeo u prvom razredu osnovne škole da bi 1981. postao članom KUD Ivan Mladen. Tada smo se i upoznali. U prostorije Društva doveo me Duško Vranješ, tadašnji voditelj, a Tomica je „sređivao“ bizovačke nošnje. Prema njegovim riječima tada je na tkalačkom stanu napravio prve pregače i to za KUD Matija Gubec iz Karlovca.
Spletom okolnosti Tomica je 1991. godine započeo voditi Društvo koje je tada promijenilo naziv u FA Turopolje. U tom periodu društvo se skoro i raspalo no on ga je uspio održati i tijekom godina izdignuti na visoku izvođačku razinu osvojivši s društvom brojne nagrade i priznanja kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu. Njegov ansambl je na pozornici zrači iskrenim zanosom i scenskom estetikom ponajprije zahvaljujući Tomićinoj kostimografiji. Brižnost i toplina koju pokazuje prema svojim malim i velikim plesačima najveća je promidžba Društva i njegovog rada i to mu svi oni velikodušno vraćaju.
Njegovim prstima izrađen je turopoljski prsluk koji je nosila supruga bivšeg američkog predsjednika Busha (starijeg), a jednu koreografiju izvodi profesionalni ansambl Lado. Kako Tomica nema formalno, krojačko, a niti koreografsko obrazovanje, to samo govori i potvrđuje njegov nevjerojatan talent te visoku razinu stvaralačkih postignuća.
No ono po čemu je Tomica najpoznatiji u Hrvatskoj jest njegovih deset zlata vrijednih prstiju i nevjerojatna marljivost, skromnost i spremnost za pomoć. Tu mu premca nema. U „odajama“ ima par tkalačkih stanova koji su u stalnoj aktivi, nekoliko profesionalnih šivaćih mašina i kilometre platna, konca, ukrasnih traka i svega ostalog što je neophodno za izradu narodnih nošnji. Svaka nošnja koja izađe, njegovih je ruku djelo. Pokušao je on svojevremeno kad nije stizao rokove, uposliti i poneke djevojke ali nije išlo. Nije bio zadovoljan i odlučio je bit sam svoj majstor pa kako bude. Stotine i stotine narodnih nošnji je izradio i mislim da nema društva u Hrvatskoj, a i dijelom iz dijaspore koja nema barem jedan komplet njegovih nošnji ili isto nije posudila. Toliko ljudskih vrlina i ponekad se sam čudim kako taj čovjek opstaje u ovom okrutnom svijetu. Kad ga pitaš koliko bi koštalo, šivenje ili posudba bubne cijenu barem pedeset posto nižu od one koje si ti očekivao i koja je po tebi i skromnim platežnim mogućnostima nekako bila realna. Onda ga bojažljivo i s nadom pitaš jer stvarno to ta cijena ili ….. Ima neku svoju filozofiju i matematiku koju vjerojatno, mi obični, ne možemo shvatiti. Za njega nema radnog vremena, cijeli dan je u svojim odajama i to su u velikoj mjeri počeli koristiti folkloraši. Bilo da su to kumice iz obližnjih sela, njegovi plesači/ce, voditelji, koreografi, entuzijasti ili znatiželjnici, Tomica za svakog nalazi vremena i vrlo strpljivo, domaćinski toplo komunicira sa svima.
Povremeno i ja navratim, popijemo kavicu, popričamo, izogovaramo sve što je toga vrijedno, analiziramo aktualnosti u svijetu folklora i na kraju zaključimo da to sve ipak ima smisla usprkos brojnim poteškoćama. Inače tko Tomicu „izvuče“ iz odaja taj se može smatrati sretnikom i posebnim likom. Početkom devedesetih postavio sam Akademskoj folklornoj skupini Student iz Maribora koreografiju Posavskih plesova i na premjeru sam išao zajedno s Tomicom, nosili smo im originalne posavačke nošnje za nastup. Krenuli smo mojom Alfom i tamo negdje prije Krapine na staroj Zagorskoj cesti, nakon jednog uspona počeli smo se spuštati i ugledao sam prepriječeni kombi na mojoj prometnoj traci. Strava i užas. Odlučio sam ga zaobići preko trake iz suprotnog smjera i za dlaku izbjegao frontalni sudar s velikim Volovom te uslijed inercije i zanošenja odletjeli smo u nekakvo šipražje. Nismo bili povrijeđeni, a auto je srećom „sjeo„ na grmlje, tako da smo ipak stigli na vrijeme u Maribor. Naredne godine KUD Croatia gostovala je u Ukrajinu i Tomica je išao s nama. U studentskom domu gdje smo bili smješteni nije bilo nikakvih napitaka samo topla voda po noći, a hladna po danu. Već prvo jutro, zavapio sam – kava. Kad Tomo iz torbe izvlači kilu Frankove kave i improvizirani rešo. Tomicaaaaa, care. Opojni miris kave proširio se hodnicima studenskog doma i vrlo brzo smo imali brojno društvo. To ti je Tomica.