Svaka čast, međimurci
Dana, 20.10.2016. oko 18.00 razgovarao sam putem mobitela s kolegicom Senkom Jurinom koja mi je između ostalog kazala kako je tijekom tog dana tri puta gledala emisije i priloge o folkloru i da moja teza, ne napisana, čvrsto stoji, kako našeg folklora (ne političkog iliti čak geopolitičkog) nikad nije bilo više na TV-u, a folkloraša nikad manje. Toj temi sam htio posvetiti jedan tekst ali dogodilo se u međuvremenu nešto puno važnije. Gledajući neku lošu nogometnu utakmicu počeo sam tipkati po daljinskom i slučajno okrenem TV postaju RTL i ugledam nekoliko djevojaka u međimurskim nošnjama kako pjevaju. Ostao sam zapanjen, folklornim sadržajem u tako udarnom terminu. S velikim zanimanjem sam odgledao cijeli prilog koji je odabrao meni omiljen voditelj Zoran Šprajc, u emisiji RTL direkt. Nakon pjevanja međimurki, predsjednik KUD Mihovljan, dr.sc. Predrag Kočila objasnio razloge gostovanja u emisiji. Riječ je o načinu i visini iznosa koji ZAMP naplaćuje za njihove javne nastupe prilikom izvedi izvornih međimurskih pjesama. Uz to je naveo još nekoliko primjera, koji su bjelodani i svakom čovjeku jasni da nisu logični i pravični. Na kraju je najavio otvoreni prosvjed u Čakovcu, 22.10.2016. koji će održati nezadovoljni folkloraši KUDova iz Međimurja.
Nisam bio u zakazano vrijeme u Čakovcu ali prema izvjestiteljima okupilo se oko 100 folkloraša u narodnim nošnjama i održali su javni prosvjed. Ovom prilikom neću lamentirati o razlozima održavanja prosvjednog skupa jer to bi trebao biti predmetom stručnih skupova i rasprava nosioca folklornog amaterizma, KUD –ova, koreografa i glazbenih obrađivača i ZAMPA, što sam uostalom i sam nastojao svojevremeno organizirati ( 2000. – 2002.). Ovdje želim pisati o činjenici da se dogodio prvi javni protest folkloraša na „ulici“. Uvijek sam govorio nema sreće bez ulice, toga se naši političari, a i ostali boje kao samog vraga. Na najavu javnog protesta „zampovci“ su se odmah strelovito sjurili u Međimurje. Kažu – niste trebali, mogli smo se dogovoriti. Priče za djecu. Ulica – to je to i potom se odmah „mekše“ razgovora i dogovora.
Nadam se da će to shvatiti folkloraši diljem lijepe naše i ako treba poći za primjerom „međimuraca“, jer ima još puno otvorenih pitanja koje svakodnevno muče KUD – a. Folklorni aktivisti, voditelji i izvođači su osobe koji istinski vole svoju tradiciju, ulažu veći dio svog slobodnog vremena i nerijetko vlastiti novac u njezino održavanje i populariziranje. Za to su spremni podnositi svakojaka omalovažavanja i podcjenjivanja od lokalnih političara. Od bezobrazno niskih financijskih dotacija (2000-5000 kuna godišnje), onemogućavanja korištenja društvenih prostora za rad, bespotrebne administracije, nastupanja u političke svrhe, sudjelovanja u presijecanju vrpci ili ti izigravanja žive kulise za vrijeme važnih događanja u svrhu ukrasa.
U Hrvatskoj danas djeluje preko 20 000 tisuća folkloraša. Samo u Zagrebu na posljednjoj smotri sudjelovalo je njih 7000. To je ogromna društvena snaga i moram ovom prilikom citirati kolegu Nenada Breku koji je na prvom stručnom skupu Hrvatskog društva folklornih koreografa i voditelja, 2001. izjavio kako bi predsjednik tog društva mogao biti komotno predsjednik Države obzirom na broj folkloraša i njihovih simpatizera. Nastavno s time, u nekoliko slučajeva sam potiho i bojažljivo nekim mojim kolegama i prišapnuo kako bi bilo pametno pokušati iznaći osobu koja bi zastupala i štitila naše interese u Hrvatskom Saboru. Tih 2000-3000 glasova mogli bismo bez problema dobiti. Nije bilo sluha. Šteta! Smatram da bismo na taj način vrlo lako riješili sadašnje probleme međimuraca, a i ostalih nezadovoljnih folkloraša. No, što je tu je.
Koristim priliku za opisati i jedan tragikomičan slučaj mog pokušaja javnog protesta. Sredinom osamdesetih, zbog stalnog oduzimanja termina za vježbanje članovima KUD-a Prečko danas Croatia, od strane penzionera i lokalnih dokoličara, odlučio sam protestirati izvodeći na obližnje parkiralište 40 plesača i svirača, u želji da javnost vidi kako i gdje mi to radimo. Naravno to je ipak bilo podosta eksplozivno za ono vrijeme i nitko od novinara ili medija nije to htio zabilježiti. Ali, tijekom te „prosvjedne“ probe ljudi su se okupljali, gledali, uživali i pljeskali. Potom ih se nekoliko čak htjelo upisati u folklor. Totalna komedija i promašaj. Tada nije bilo RTL i slobodnog izvjetiteljstva.
Djeca i mladi koji se bave scenskom prezentacijom hrvatskih narodnih plesova, pjesme , nošnje, glazbe i običaja jedini su istinski čuvari naše tradicije, i aktivni dioničari prijenosa na nove generacije. Bez njih tradicija bi bila mrtvo slovo na papiru. Uzalud glazbeni zapisi uglednog etnomuzikologa dr. Vinka Žganca ako nema primjerice članova KUD Mihovljan koji će ih javno izvoditi i održavati na životu. Oni održavaju međimurski duh i korijene, a ne note na papiru.
Aktivni nosioci hrvatske tradicije su društveno i sociološki prevažani za identitet hrvatskog naroda i fascinantna je upornost svih političkih, društvenih, „visoko“ kulturnih elita u zanemarivanju te činjenice. Kao da se svi srame sebe odnosno pokušavaju zatrti svaki trag svoje prošlosti pripisujući joj valjda anakronost i primitivluk. Kad se hrvatski folkloraši pojave u Evropi prati ih pljesak, odobravanje, nagrade i pohvale. Europa zna i poštuje, ali mi ne. Vjerojatno ćemo jednog dana, kad sve to nestane, pokazati veći interes. Obzirom na izrečeno u uvodu „…..folkloraša nikad manje“, budućnost ne obećava.
I umjesto da folklornu aktivnost država njeguje i čuva kao kap vode na dlanu, prepušta je kandžama surovog kapitalizma i svekolikim društveno ekonomskim nametima kao da se radi o proizvođaču mobitela. Smatram da bi folklorne udruge (skupine, ansambli, KUD-ovi) trebale imati ipak poseban status i biti u posebnom društveno ekonomskom razredu jer očuvanje tradicije na taj način je vrlo skupa djelatnost (ples, pjesma, glazba, narodna nošnja, etnološka istraživanja, koreografije, gl. aranžmani), a istovremeno nema komercijalne potencijale. To bi po meni bio još jedan razlog za izlazak na „ulicu“.
Na kraju još jednom, svaka čast međimurci, poklon do poda. Pokazali ste svekolikoj javnosti stav i spremnost boriti se za svoja uvjerenja. To je prvi takav događaj u povijesti folklornog amaterizma, a nadam se ne i posljednji.