Toplina, entuzijazam, solidarnost, plemenitost, druželjubivost, srdačnost, tolerantnost, odgovornost, nacionalna osviještenost utkani su u tkivo i dušu folklornog amaterizam. Stoga mislim da riječ amaterizam najbolje pristaje folklornim amaterima koji ga još uvijek uistinu žive i u kojem nema primjesa elitizma i isključivosti. Na tim načelima već više od pola stoljeća folklorni amateri njeguju svoj amaterizam koji u prošlosti nikad nije izrodio nešto društveno negativno ili amoralno već naprotiv na najljepši način je čuvao i promovirao temeljne ljudske i društvene vrline i vlastitu tradicijsku kulturu. Možda je to čistunstvo i najveća prepreka u društvenoj promociji takve aktivnosti jer danas nažalost u udarnim terminalima i naslovnim stranicama predstavlja se primitivno, tragično, neukusno i ekscesno. Za one koje stvaraju – dobro – malo je mjesta u javnosti, jer naprosto dobro nije in.

Na desetine tisuća gradske djece prošlo je kroz folklorni amaterizam napajajući ga svojom mladošću i strašću usvajajući njegova plemenita načela u trasiranju budućeg načina života. Makar to „nadležni“ ne priznaju i ne prepoznaju, amaterizam je puno toga dobrog donio društvenoj zajednici i pretpostavimo da je u svakoj generaciji nekoliko mladih duša odvukao od droge isplatio je sve dotacije koje su uložene i mnogi više od toga. No još uvijek kao i prethodnih godina amaterizam vode ljudi koji ga najmanje razumiju i često na njemu dobro profitiraju. Vrlo spretno mešetare amaterskim zanosom i naivom, nerijetko prisvajajući sebi amaterska dostignuća.

Ovih nekoliko rečenica poslužilo mi je kao uvod o promišljanju o završnoj večeri 31. smotre zagrebačkih folklornih amatera koja se održala 22. 11. 2008. godine u Domu Hrvatske vojske.U programi je sudjelovalo 14 skupina – ansambla izabranih prema tzv. ključu odnosno najbolja tri iz svake kategorije. Organizator je amaterske sustave podijelio u četiri kategorije: dječje skupine, zavičajne skupine, reproduktivni i folklorni ansambli. Dakle po mojem izračunu po tri iz svake kategorije. Program nisam odgledao do kraja jer mi je bio dosadan ali vjerujem da nije lako bilo ni interesnoj publici koja je došla gledati svoju djecu i prijatelje te je stoga bila primorana pogledati i ostali dio. Jedino lijepo, a možda je to i najvažnije, doživio sam šetajući garderobama i uvjerio sam se u veliki zanos sreću djece i mladih što će te večeri prikazati svoje znanje i umijeće. Njima je to stvarno puno značilo i za traj trenutak sreće imalo je smisla organizirati takav događaj. Zagrebačka smotra je postala događaj društvenog a ne stvaralačkog sadržaja. Uostalom i njen službeni naziv ne spominje riječ stvaralaštvo. Kao takva je vrijedna i značajna i treba je ubuduće njegovati ali pri odabiru treba uvažavati brojnost određen skupine jer to je s društvenog značaja vrlo važno.

Iz navedenog možemo primijetiti da se stvaralaštvu i sve što ono znači ne pridaje posebna pozornost. Nove koreografije, pristupi i ost. kao da ne postoje za naše čuvare bakinih škrinja. Iz programa zagrebačkih ansambala izvučene su već izlizane točke a najbizarniji primjer je uvrštavanje moje koreografija na Drvenom konjicu koja je prije točno 23. godine izvedene na smotri folklora i tada je uvršten u završnu večer. Ovi podaci govore da stručne komisije svjesno ili nesvjesno stvaraju ozračje za stagnaciju folklornog stvaralaštva umjesto da ga kao najvažniju supstancu promoviraju i nagrađuju. Time se stavljaju na stranu onih koji folklor tretiraju kao zastarjelu i ograničeno praksu a ne kao oblik stvaralaštva. Predlažem da se ubuduće na završnu večer uvrštavaju ponajprije praizvedbena djela a zatim kvalitetna reprodukcija. Iz iskustva znam da su amaterizam i vrsnoća
(stvaralaštvo) često u obrnuto proporcionalnom odnosu i da je vrlo teško pomiriti te različitosti. Stvaralaštvo košta ali zato snažno motivira i interesira.

Unatrag nekoliko godina pisao sam o utiscima sa Završnih večeri folklornih amatera Grada Zagreba i davao prijedloge za bolje ali od svega organizator je jedino skinuo oznaku „tajno“ sa izvještaja prosudbenih komisija stavivši ih na svoju internet stranicu. Ajde,barem nešto. Ono što sam stalno naglašavao i upozoravao na neozbiljan pristup u formiranju stručnih komisija i njihove nazočnosti na smotrama ovaj puta se pokazao na primjeru koncerta FA Ententina (koji izveo većinu mojih koreografija) u svoj svojoj negativnosti. Dakle, nije mi namjera pisati o mojem viđenju nastupa Ententina i uspoređivati ga s ocjenjivačkim sudom jer to bi bilo deplasirano već upućujem znatiželjnike da pročitaju pisani osvrt troje članova komisije. Kad sam ja to pročitao nisam se mogao prestati čuditi takvoj različitoj prosudbi vrsnoće Ententinovog programa. Ako pretpostavimo da nije bilo zle namjere onda to upućuje na sumnju odnosno propitkivanja: da li su članovi komisije imali ispravne naočale, da li su bili budni – prisebni…..? Različitost u utisku i vrednovanju je normalna pojava ali ako netko vidi lijepo a drugi ružno onda se opravdano pojavljuje sumnja u dobronamjernost i stručnost. No, po meni to se nije dogodilo slučajno već je produktom površnog sastavljanja komisije po principu tko može i ima vremena a ne tko zna i umije. Takav princip omogućio je defiliranje šarolikog sastava „ocjenjivača“ različitog ukusa, kriterija, znanja i objektivnosti što nedvojbeno utječe na regularnost cijele priče. Jedino mi nije jasno kako pojedini „ocjenjivači“ za koje držim da imaju stav još uvijek sudjeluju u ovoj vrlo neozbiljno postavljenoj arbitraži. Stoga ako organizator, što iz objektivnih što iz subjektivnih razloga ne može organizirati jedinstvenu komisiju najbolje je da se završna večer ne održava bez obzira što će to možda uskratiti amaterski smiješak. Ali bolje i to nego da se prouzroče amaterske suze. Uostalom nije je bilo nekoliko godina i ništa se značajno dogodilo nije. Amaterizam je nastavio dalje živjeti, samostalno pronalazeći motive za svoju opstojnost i napredak.