Što da radim, kad ne starim
Nadopunio sam popularni stih Đonijeve pjesme, u trenutku kad ga je izvrstan rock bend pjevao na tulumu koji su zagrebmarkovčani organizirali nakon cjelovečernjeg folklornog koncerta veteranskih folklornih skupina, baš sam se moćno osjećao. Bit će da me je tad stvarno pogodila nevidljiva adrenalinska strijela ispaljena od mojih dinarskih predaka uz poruku – ne daj se Gorane, još nije vrijeme, izdrži još malo. Nema brige starine, odašiljem – ima dana do našeg sastajanje – što mogu, kad mogu.
Sad činjenice, dana 11.02.2017 u 19.30 održao se cjelovečernji koncert veteranskih folklornih skupina pod nazivom Za dobra stara vremena u organizaciji FA Zagreb Markovac. U programu su sudjelovale slijedeće veteranske folklorne skupine: ZFA dr. Ivana Ivančana, FA SKUD Ivana Gorana Kovačića, KUD Croatia i domaćini FA Zagreb Markovac. Skupine su odabrane prema uspjehu na gradskoj smotri što je u ovom slučaju bio opravdan kriterij.
Kad sam u devetom mjesecu čuo za tu inicijativu odmah mi se to svidjelo jer sam shvatio koliko dobrog za folklornu zajednicu može iz toga izaći. Činjenica je da je u Zagrebu veteranski folklor u velikom uzletu i svakako mu treba sada dati podršku i dignitet. Dakako, sad treba pameti i strpljenja da se pravilno sociološki ustroji i umjetnički razvija jer da ne bi ostalo samo na pojedinačnim pokušajima. Vjerujem da će ovaj projekt potaknuti i nove ideje u svezi veteranskog folklora jer valjda smo s godinama naučili i neke druge vještine i znanja koje možemo ukomponirati u nekakvu ethno – folklorističku kompoziciju.
Organizacija koncerta je bila izvrsna. Sve informacije su stizale na vrijeme. Zagrebmarkovačani su bili pravi domaćini i ispunili su sve potrebne zahtjeve za održavanje manifestacije. Garderobe organizirane, ozvučenje korektno, najava primjerena. Osobno, izašli su mi u susret i postavili glasovir na scenu i prenosili ga po potrebama moje glazbenice, čak su im i note donijeli na scenu. Gledalište je bilo ispunjeno do posljednjeg mjesta, i to govori sve.
Već na generalnim probama sam se ispozdravljao s mnogim mojim vršnjacima i vršnjakinjama i to nisu bili pozdravi nostalgije već radosti i nade. Ozarena i samouvjerena lica i samo što iz srca ne iskoči vrisak ne damo se, još smo mladi, Sjajno. Upravo zbog te dobre atmosfere iz pozornice i želje da saznam više o životima vršnjaka zaključio sam da mi je bolje za vrijeme programa biti u garderobi nego u gledalištu. Znao sam unaprijed da su naše veteranske skupine dobro pripremljene i da će izvrsno nastupiti ali priliku da čujem – život – neću imati tako često. I nisam se prevario, naslušao sam se brojnih lijepih (o djeci, unucima, poslovnim uspjesima, brakovima) i manje lijepih priča ali to je život. Kad nisam brbljao onda sam moje veterane iz KUD-a Croatia pripremao i pregledavao prije nastupa. Baš su mi bili interesantni jer ih je podosta prvi puta nastupilo u kostimima na ovako velikoj pozornici. Fotkanju nikad kraja. I još jedan trenutak. Kad sam bio mlad plesač vidio sam jednog stričeka koji se vrzmao oko Vlahovićanaca misleći kaj taj tu dela među mladima. Istog tog stričeka sam vidio, i ovom prilikom, opet oko Vlahovića. Pogađate tko je to? Legenda – Duško Janjatović.
Ono što moram još posebno naglasiti jest mlađahni izgled tzv. veterana. Očito bavljenje folklorom ima učinkovito i pozitivno djelovanje na zdravlje i izgled. Ma sigurno ima. To bismo trebali idući put nekako empirijski utvrditi i rezultate odnijeti na neki medicinski istraživački centar i da se konačno znanstveno utvrdi kako folklor znatno usporava starenje naših stanica. Znam da to ne bi odgovaralo vrlo moćnim lobijima danas popularne estetske kirurgije, ali tko ih šljivi, bolje plesati folklor i biti lijep nego ići pod nož. O nečem sličnom jednom prilikom sam razgovarao u Vrapču s psihijatrima i svi se slažu da ples i glazba imaju pozitivnu utjecaj na naš psihofizički sustav. Kao – oni su to dokazali s glazbom Mozzarta i Bacha. Ma, fučakš uštogoljene klasike kažem ja, trebam im dati nekaj naše – domače – drmeššš. Svi bu se u čas raspametili. Pardon, mislio sam – razveselili. Tresli bu se zidovi, stropovi, a i kreveti. Još uvijek me nisu pozvali na predstavljanje takve ethno terapije.
Nakon koncerta krenuli smo prema tom fantomskom prostoru u Hrvatskom Leskovcu. Za svaki slučaj bili smo na vezi s mobitelima ako se tko zagubi. Na putu smo zaključili da bi ipak valjalo nešto pojesti jer nikad se ne zna, a i nastup nas je na svakojake načine potrošio. Netko se dosjetio da nam je usput Mcdonalds kod rotora i eto nas. Jedan Big Mac mi je bio dovoljan, makar je bilo mjesta, za još jedan. I vlastita djeca su mi odustala od Maca ali ja sam mu još uvijek vjeran. Ne znam da li da se zbog toga zabrinjavam.
Konačno smo stigli u dvoranu i čujem rock gitare i bubnjeve. Vau, konačno. To je moj iskonski đir. Trebao sam ponijeti nekakvu periku jer bi se tada mogao totalno ufurati u ples, mojeg doba. Mahnito lamatanje glavom u svim smjerovima, a kosurdaća puna ćikova i pive. Nakon tih ritualnih pokreta jedva smo održavali ravnotežu narednih par dana. Ali ipak sam se malo poklatio, i tu, i tamo zaplesao. Morao sam nekako držati svoj imidž, ipak sam ja voditelj – ha,ha. Ali druge voditelje i koreografe nisam baš vidio u plesnoj ekstazi, oni su se ipak malo izdigli iznad – jel’ te. Možda sam mogao i više se potrošiti, ali stalni kratki razgovori i čik pauze, izbacivale su me iz ritma. No, zato su ostali veterani iskoristili to vrijeme za ples, pjesmu i radost. Ja bi ovu današnju mlađariju postrojio i natjerao da gledaju kako se to zabavlja. Valjda bi nešto i naučili. U jednom trenutku nestalo je pive ??????? Otišao sam oko dva sta, a čujem da je tamo bila ludnica sve do jutra. Bravo – veterani.
Moram priznati da mi se nikako nije svidjela odluka o mjestu održavanja zabave – Hrvatski Leskovac. Di je to, tko bu to našel, kaj niste mogli u Zagrebu – svašta sam izgunđao Renati ali ona me je uporno uvjeravala da je to blizu 10 minuta od Zagreba i da je lako naći i da je dvorana izvrsna. Ništa me od toga nije moglo uvjeriti u ispravnost te odluke ali kad sam došao moram priznati da sam bio u krivu. To je bila IZVRSNA odluka.
I sad, nakon opisanog prekrasnog događaja, moram čestitati zagrebmarkovčanima na svemu i nadam se da će Gradi i Država izdašnije sufinancirati ovaj projekt i time omogućiti njegov kontinuitet održavanja.