U sklopu 30. smotre zagrebačkog folklornog amaterizma, folklorni ansambl SKUD-a «Ivan Goran Kovačić» održao je 1.06.2007. u Dom – u HV, cjelovečernji folklorni koncert. Program je imao klasičnu koncepciju bez nekih posebnosti. Redanje koreografija, a tamburaški sastav stavljan je u prostor neophodan za presvlačenje izvođača. Već to upućuje na činjenicu da autor programa nije imao nikakvu ideju već se oslonio na potrošen koncept iz prošlih vremena. Prvi dio programa bio je znatno interesantniji, gledljiviji i osmišljeniji. U drugom dijelu nakon razigranih baranjaca, ivanjske pjesme, dubrovačke kontardanse i priredba – Zrasla mi je murvica u znatnoj mjeri su usporile dinamiku scenskih događanja i time nepotrebno udosadile koncert te nas ni prigorski plesovi nisu mogli više uzbuditi.

Plesači – pjevači, svirači dali su sve od sebe. Poletno i angažirani su ušli u koncert i vidjelo se da im nije bila namjera „odradit“ smotru već da žele ostvariti posebnu izvedbu. Sve plesno glazbene zadatke su uspješno izvršavali ali sve je nekako bili pretjerano akademizirano ili suzdržano rekli bismo „pod kontrolom“. Ne vjerujem da se tijekom večeri nije mogla dogodila emotivna izvođačka eksplozija koja bi rastrgala dirigirane i osobne okove te oslobodila amatersku strast iz scenske krletke.

U Matoševoj koreografiji „Poklade su i ludi su dani“ prikazane su nam izvrsne maske koje su izgubile smisao i značaj uvođenjem u plesne forme. Ako su poklade i ludi dani onda na sceni standardna narodna kola ne mogu donijeti pokladarski ugođaj. U takvim scenskim ostvarenjima treba dati maksimalnu slobodu izvođačima u pokretu, gestu, plesnoj improvizaciji i nastojati stvoriti uredna nered (npr. Ljevakovićevi – zvončari). U poskočici – Linđo izvođači su bili plesno ujednačeni i dobro prostorno organizirani. Uživljena svirka ljeričara je plesačima dala potreban poticaj. Ovdje se primijetio značajan utjecaj voditelja, maksimalno je ujednačio pokrete, korake i zamišljeni stil. Zanimljivi je podatak da je u scenskoj obradi posavskih plesova starija generacija koreografa (Ljevaković, dr. Ivančan, Todić) koristila plesni sastav od 6 momaka i 12 djevojaka. Žetva u Kupljenovu – manji broj izvođača od kada sam posljednji put vidio tu uspješnu koreografiju, ali time nije izgubila na sceničnosti. Čak što više. Sve pohvale četvorici momaka za vokalno izvođenje. Izvođači su nakon ove izvedbe zaslužili bis. Ili dubrovačka kontradanca neće goranovce ili oni nju. Bilo kako bilo, tu nešto na izvedbenoj razini ne štima. Priređivački dvojac priredbe – zrasla mi je murvica trebao se odlučiti hoće li izvorno ili reproduktivno jer nastojanja na izvornosti (prostorni raspored, svirka na sopelama, plesni predložci) ne mogu se u cijelosti ostvariti s plastičnim i ujednačenim plesom poglavito ne u prebiru. Trebalo je plesačima dopustiti više plesne slobode i varijacija na temu. Šteta što nije učinjeno jer mi se muški plesni sastav činio jako dobro raspoložen i sigurno bi bez poteškoća stvarao plesne improvizacije. Tako bi cijela izvedba bila vjerodostojna. Iščitavnjem programa nije jasno kakve veze ima ova izvedba s običajem tanca pod majem i isto tako je nejasno odakle potiče ta izvedba: Cres, Lošinj, Krk, Dubašnica, a možda Punat. Začuđuje mogućnost ravnopravne priređivačke suradnje doktora znanosti (doktorirao na krčkim plesovima) i profesionalnog plesača, ali ne začuđuje rezultat. Kako se radilo o praizvedbenoj priredbi mislim da je u najmanju ruku trebalo navesti etno porijeklo točke, opisati običaj tanca pod majem, navesti nazive plesova te ostale značajke plesa, glazbe i pjesme.

Sopilaši, braća Maračić po mom mišljenju su istinske zvijezde večeri. Sjajno su „sopili“ i otpjevali zadanu pjesmu. Oni su dohvatili umjetničku razinu kojoj svi na neki način težimo. Bravo.

Deset tamburaša i jedna tamburašica tijekom cijele večeri su kompaktno tamburali. Začudo, ovaj puta je ozvučenje u DOMU HV dobro funkcioniralo i stvorena je kvalitetna zvučna podloga koja je ravnopravno s plesnim događajima stvarala scenski ugođaj. U nekoliko tamburaški intermeca prikazana nam je displinirana svirka po aranžerskom rukopisu Maria Pleše koji su i naslovljeni kao orkestralni intermeco. Upravo tako je i zvučala svirka – orkestralno. Mislim da je aranžerskom zahvatu trebalo ipak više u prostora otvoriti za tradicijske instrumente (gajde, samicu, dvojnice ) i violine te se barem na taj način približiti zamišljenom izvoru i ugođaju. Tim više što u postojećem sastavu ima pojedinaca koji to mogu u svračkom smislu ostvariti. Npr. nakon tri pjesme iz Bilogore „pojavio se“ tamburaški sastav i odsvirao Dudašku karu. To je bila prilika barem za prezentaciju duda – gajdi. U koreografijama Posavine, Zagorja, Prigorja, nasušno su nedostajale violine. Plesna glazba ima svoje zakonitosti i upravo intenzitet i izbor glazbala potiče dušu i oblikuje određene pokrete i korake. Drmeš je stasao i najdulje opstao s violinama i to treba poštivati.

Od prošlogodišnjeg nastupa na Smotri ansambl je znatno napredovao u svim segmentima izvođenja (plesna ujednačenost, vokalni izričaj, brojnost i zvuk tamburaškog sastava) jedino je ostala nedorečena temeljna programska koncepcija ansambla. U programu smo vidjeli dvije koncepcije i možda su one uzrokom izvođačke nedorečenosti. Umjetnički oblikovani folklor (Prigorski plesovi) i izvorna folklorna umjetnost (Zrasla mi je murvica) predstavljaju dva različita pristupa koja sukladno tome određuju i različite psihofizičke pripreme plesača i njihov scenski nastup. Smatram da amateri ne mogu uvjerljivo i vjerodostojno na sceni iznijeto oba pristupa i da se treba odlučiti i prikloniti jednom od njih. I jedan i drugi su jednako vrijedni, važni i scenični. Svojevremeno je na jednoj Smotri folklora Tvrtko Zebec predstavio nazovimo to tako koncepciju scenske primjene izvornog folklornog stvaralaštva, ali se to olako napustilo ili je možda bilo preuranjeno, ali danas bi to mogao biti primjenjiv i prihvatljiv model. Osobno mislim da bi se trebalo prikloniti toj koncepciji i na taj način dati novu dimenziju i kvalitetu hrvatskom pristupu u oblikovanju folklorne građe na sceni.

Program

1. POKLADE SU I LUDI SU DANI – pokladni običaji iz Strizivojne
Koreografija: Goran Ivan Matoš
Glazbena obrada: Tomislav Jozić

2. TRI DRUMARCA – orkestralni intermezzo
Glazbena obrada: Mario Pleše

3. DALMATINSKO KOLO – POSKOČICA LINĐO
Koreografija i glazbena obrada: Zvonimir Ljevaković

4. POSAVSKI PLESOVI
Koreografija: Milorad Todić
Glazbena obrada: Mario Pleše

5. NE BI’ DAO SVOJE KRŠNE LIKE
Koreografija: Goran Knežević
Glazbena obrada: Dražen Varga

6. ŽETVA U KUPLJENOVU
Koreografija: Ivica Ivanković
Glazbena obrada: Branko Ivanković

7. VRANCI SE KONJI ‘VATAJU – svadbeni običaji iz Baranje
Koreografija: Ajša Ruždija
Glazbena obrada: Mario Pleše

8. PJESME IZ BILOGORE
« Za onom gorom zelenom »
« Lepa moja livadić »
« Kukuvačica zakukuvala »
Glazbena obrada: Tomislav Habulin

9. ŽUPČICE LIJEPA – pjesma iz Župe Dubrovačke
Zapis: Dinko Fio
Glazbena obrada: Tomislav Habulin

10. DUBROVAČKE KONTRADANSE
Koreografija: Branko Šegović
Glazbena obrada: Mario Pleše

11. ZRASLA MI JE MURVICA – TANAC POD MAJEM
Za scenu priredili: Tvrtko Zebec i Dubravko Radić
Vokalna obrada: Tomislav Habulin

12. ZVUCI JASKANSKOG POLJA – orkestralni intermezzo
Glazbena obrada: Mario Pleše
Dobra orkestracija i dobra svirka. Gdje su violine.

13. PRIGORSKI PLESOVI
Koreografija i glazbena obrada: Zvonimir Ljevaković