Praizvedbe, urlici i Zora legenda

Svako praizvedbeno scensko djelo iz područja folkloristike, po meni je vrlo važno i značajno za naciju, struku i umjetnost, jer se podrazumijeva da je: otkriveno jedno novo etnokoreološko područje, prikazana nova folklorna građa ili originalno koreografski oblikovan folklorni sadržaj. U nekim slučajevima „praizvedbom“ možemo odgoditi proces nestajanja tradicijskih vrednota u određenom kraju, a može utjecati i na revitalizaciju istoga. Ozbiljni autori, koji su „ronili suze duži vremenski period oko svojeg djeteta“, svakako bi se potrudili uz svoju praizvedbu navesti i poneke zanimljive činjenice: kazivače, literaturu, druge izvore, ideju, stvaralački proces i ost. To je ipak poseban događaj – završetak jednog istraživačkog i stvaralačkog procesa uz koji vrije velika znatiželja (iščekivanje) jesmo li uspjeli: pogoditi krajevni senzibilitet, publici na zanimljiv način predstaviti svoj djelo, udovoljit standardima struke i donijeti nešto novo u scenskoj primjeni folklora. Uvjerenja sam da jedino stvaranje novih vrijednosti vodi naprijed i da je ono prioritet, kako u amaterskom tako i u profesionalnom umjetničkom izričaju. Tako smo i prije pet godina koncipirali Smotru folklornih amatera Grada Zagreba gdje smo posebno naglasiti potrebu i opravdanost stvaranja praizvedbenih koreografija što smo i dodatnim mjerama potaknuli. Primjerice na završnu večer ponajboljih izvedbi može se uvrstiti jedino praizvedbeno djelo i to se dodatno financira. Prema podacima od ove godine od 176 folklornih koreografija (djeca i odrasli)imali 67 praizvedbi. Očita da ovaj model izvrsno funkcionira i potiče stvaralaštvo.

Ove godine kao član stručne komisije bio sam na koncertima dječjih folklornih skupina, dječjih folklornih ansambala i odraslih folklornih ansambla i stekao sasvim solidan uvid u folklorni amaterizam i stvaralaštvo, a između ostalog i u praksu prijavljivanja praizvedbenih djela. Još uvijek ( u manjoj mjeri) nije sazrjela svijest od strane autora o važnosti pisanog navođenja – praizvedba. To me ponukalo na razmišljanje zašto se to događa, di je problem…, di je stalo……., što nije jasno…….. Ili autori ne vjeruju u vrijednost i originalnost svojih praizvedbenih djela pa ih ne žele ni navesti kao takve, ili ih je poveća doza bahatosti uvjerila da bi valjda neko drugi trebao misliti o njihovim praizvedbama, ili su toliko opčinjeni svojim ansamblom da sebe i svoje stvaralaštvo hotimice ne žele isticati misleći da će to netko primijetiti i prokomentirati kako svoje stvaralaštvo promoviraju na plećima jadnih amatera, ili predsjednici društava ne žele to navoditi da im se voditelji ne bi pretjerano uobrazili i zahtijevali veće honorare. „Hrvanje s vlastitim čavlima i demonima u glavi“ prepuštam autorima ali za bahatost i umišljenost nema potrebe jer osim par ljudi i ponekog plesača, nikoga u folkloru, kulturi i državi ne zanima nečija praizvedba folklorne koreografije, ma kako ona kvalitetna bila. I to je u redu, kad se i sami autori prema svojim djelima tako ponašaju. Ali ja, bez obzira na sve navedeno smatram to važnim navoditi u pisanom obliku jer ti podaci možda mogu biti važni nadolazećim generacije koji će ih htjeti i znati iskoristiti za dobrobit hrvatske folklorne umjetnosti i naroda u cjelini.

Folkloraški krikovi, vriska i arlaukanje postali su redovita zvukovna (horor) podloga na 42. smotri folklornih amatera Grada Zagreba i toliko je to uznapredovalo da je prešutno dobilo legalitet i postalo uobičajen način glasanja roditeljsko navijačkih skupina. Prva arlaukanja su se započela javljati na koncertima folklornih ansambla (imam tonske zapise kao potvrda iznesenom) da bi se to prihvatilo, i nastavilo, i na nastupima dječjih folklornih skupina. Ono što je zanimljivo jest prepoznatljivost odnosno originalnost tih krikova i vriskova. Odgledao sam brojne nogometne utakmice, rock i ine koncerte te folklorne koncerte i moram kazati da urlike ovakve snage, boje, intonacije i doze agresije nisam čuo. Čini mi se da bi to bilo najbliže urođeničkim vriskovima kojima se plaše bogovi i neprijatelj te sebi pumpa samopouzdanje pred početak bitke. Bogami od tih urlika i meni je srce preskakalo kao ludo, i da ne pijem gomilu lijekova u tu svrhu tko zna možda je moglo po tim decibelima i otkazati.

Folklor je važan i vrijedan dio naše cjelokupne tradicijske kulture točnije tradicije sela gdje se ona i najduže održala u nepromijenjenom obliku i apsorbirala i fiksirano oblikovala život i običaje u skladu s prostorom i vremenom. Dakle radi se o tradicijskoj kulturi sela koja je u svojoj suštini bila vrlo konzervativna i kritična prema svakom obliku raspojasanog ponašanja pa makar se radilo i najžešćem plesnom veselju. Da, uzusi ponašanja su bili određeni i kontrolirani od starijih. Kad postavljamo koreografiju narodnih plesova, pjesama i običaja također trebamo podržavati navedeni narodni ukus ako želimo biti vjerodostojni. To se i ostvaruje u većoj mjeri u recentnoj scenskoj primjeni folklora u Hrvata. Shodno tome, odnosno na takvu akciju trebala bi uslijediti adekvatna reakcija publike, a to je APLAUZ i možda tu i tamo ako je kod pojedinaca došlo do iskrenog oduševljenja uzviknuti – bravo. Urlici, vriskovi i arlaukanja neće: povećati kvalitetu izvedbe, preplašiti članove stručne komisije i utjecati na njihovu objektivnost, potvrditi veliku roditeljsku ljubav, izazvati blagonaklonost od stane ostalih gledatelja i poštovanje sličnih skupina. Na koncertu FA Zagreb-Markovac za vrijeme izvedbe Oko žetvenog vijenca u jednom trenutku je publika je očarana viđenim onako sočno i strastveno iz srca zapljeskala i odmah sam osjetio, to je to. To je Beč, i tome trebamo stremiti, a opisano folkloraško glasanje napustiti i ne podržavati.

Svatko u svom životu upozna poneku osobu za koju bi mogao kazati da je legenda – ma što značilo, tako se i meni moja legenda ukazala, u nedjelju, 9.6.2019. nakon održane generalne probe s Ethnotinama Nastojeći što prije napustiti hodnike u KD V. Lisinski odnekud dopre do mene ženski glas i izgovara …Gorane moj.. U prvi mah pomislih da je to nekom drugom upućeno no iz pristojnosti se okrenem u smjeru osobe, koju u mračnom hodniku i okruženu s desetak osoba (veterana FA I:G.Kovačić) nisam mogao odmah prepoznati ali kao da je to moja legenda naslutila i odmah mi je pohrlila u zagrljaj. Tada sam shvatio o kome se radi. Moja nastavnica iz matematike Zora Bujanović, koja me davne 1970. godine uvela u svijet folklora. Ne trebam posebno navoditi razloge s kojima nas je motivirala na folklor (matematika) ali bila je izvrsna plesačica i voditeljica. Osim toga iskazala je određene ljudske vrline koje se pamte. Naime, tada je bilo popularno skupljanje boca koje je organizirano i u našoj školi. Moj razred 6 c kroz dva tjedna sakupio je najviše boca na školi i „zaradio“ izlet u Čateške toplice. No, zbog nekakvih birokratskih zavrzlama sve je došlo u pitanje, a nama je to tada život značilo. Zora se nije na to obazirala već je sa svojim suprugom sve to organizirala i odradila. Tada, zahvalni za vjeke, vjekova. Poslije sam shvatio koliko je tada Zora bila veliki čovjek jer nije dopustila da mi kao djeca doživimo tu nepravdu i na svoju odgovornost je sve to realizirala. No ono što bih još htio napisati jest način na koji je Zora na nastupu izvodila turopoljski Drmeš. Ukratko oduševila me. Pa u toj dobi Zora drma drmeš kao da joj dvadeset. Nevjerojatno. Oduvijek je bila dinamitna ali u ovoj dobi tako plesati – što kazati – Zora legenda.