Krajem sedamdesetih izgradila se auto cesta Zagreb – Karlovac i privukla je sav promet sa poznate stare karlovačke ceste uslijed čega tadašnji novopečeni vozači poput mene nisu imali prilike upoznati prekrasna sela i gradiće kroz koje je ona vodila. Po staroj karlovačkoj se vozilo jedino u kasnim noćnim satima, nakon Saluna ili Karake kad smo odlazili u restoran „Staru hižu“ gdje su svirali romi, a i vino je bilo izuzetno dobro i jeftino. U ranim jutarnjim satima, na povratku prema Zagrebu, gmizavo smo vozili kroz neko selo zvano Stupnik jer se tamo običavala stacionirati policijska ophodnja i alkotestirati vozače. Smatrali smo da ćemo polaganom vožnjom osujetiti želju nadležnih da nas kontroliraju jer prebrza vožnja ipak „miriši“ na alkohol. No bez obzira na naše mjere predostrožnosti malo po malo svi smo ostali bez vozačke i napustili smo tu tradiciju vožnje po staroj karlovačkoj. I to je tako trajalo jedno dvadesetak godina do pojave Merkatonea i KUD-a Kraluš.
Krajem prošlog stoljeća, Davor Dulić, tadašnji voditelja KUD Kraluš, pozvao me je na probu u neki stari društveni (vatrogasnom) dom koji iskreno budi rečeno još i danas ne mogu iz prve pronaći te sam odmah osjetio jednu dobru vibraciju i toplu atmosferu. Upravo ono što sam nastojao stvoriti u svojim ansamblima i što je za mene predstavljao vrhunac amaterizma. Ugodni i pristojni mladi ljudi su vrlo ozbiljno i angažirano na probi radili, a poslije bi svi zajedno otišli u lokalni kafić i prepričavali folklorne dogodovštine s proba i nastupa. Iznenadili su me tamburaši koji su redovito bili na svakoj probi svirali, a po potrebi plesali. Baš jedna dobra folklorna družina i taj osjećaj me potaknuo da odem na koncert KUD Kraluš koji se održao 30.06.2008. godine u maloj dvorani V.Lisinskog. Da, teško bi me netko drugi dobio na koncert 2 sata prije finala evropskog prvenstva u nogometu.
Kud Kraluš nam se predstavio s devet folklornih koreografija dva tamburaška intermeca koje je izvodilo 50 plesača – pjevača i 10 glazbenika. Umjetničko vodstvo potpisuju Boris Harfman i Zoran Jakunić. Točke su redane jedna za drugom sa uvrštavanjem tamburaša prije završnih točka vjerojatno zbog presvlačenja plesača. To već upućuje na zaključak da koncepcija program nije rađena smisleno već po ustaljenim (napuštenim) obrascima. Ubuduće tome treba pridavati malo više pozornosti te stvarati nove i svježe koncepcije programa koje će zainteresirati gledateljstvo, a već islužene koreografije učiniti gledljivijim. Ne bi smjeli biti opterećeni starim klišejima jer folklorno stvaralaštvo stalno napreduje, a i ukus današnjeg gledatelja se mijenja. To treba poštivati bez obzira na brojčano i izvođačko stanje ansambla.
Izvođači su na ovom koncert djelovali plesno vrlo ujednačeno i prostorno dobro organizirano. Izvođački domet je bio vrlo visok poglavito u folkloru Stupnika, Zaprešića i Međimurja. Plesno, vokalno i stilski vrlo dobro pogođeno. Čak su i veterani vrlo dobro izveli folklor zelinskog kraja. To je vrlo dobro izabran etno materijal primjeren objektivnim mogućnostima za tu dob. U ostalim koreografijama osim plesne – vokalne ujednačenosti, nije izražena najvažnija supstanca, a to je plesni stil. Tome je zasigurno pridonijelo uvrštavanje koreografija iz „udaljenih“ područja, različitih po stilskim karakteristikama i pitanje je da li ovaj plesni sastav sve to može objektivno savladati i na sceni prikazati. U pojedinim momentima osjetila se vokalna nesigurnost pri izvođenju dvoglasja ali nije bito utjecala na sveukupni utisak.
Bunjevačko kolo počinje neprirodno polako pa se ubrzava, zatim rokoko opet polako pa sve brže, pa zatim divojačko opet polako pa nešto brže i potom pretjerano brzim tempom započinje bunjevačko momačko kolo. Predlažem da se pozove koreograf i da se utvrdi dinamička linija koreografije ili da se promjeni a isto tako bi se trebao obnoviti stil plesanja kojeg nije savladao niti jedan momak. Na hvarskim plesovima bi se trebalo još malo poraditi prije svega na samom kraju jer je nedorečen a i dotjerati plesnu eleganciju. Ražanački folklor je u koreografskom smislu korektno obrađen ali ples u polučizmicama s petom odnio je plesni stil u vjetar. Opanci i čizmice, nebo i zemlja.
Stupnik je malo mjesto pokraj Zagreba i ima unaprijed ograničen broj djece i mladih koji će u folklor potražiti svoju slobodnu aktivnost. Tome valja pridodati činjenicu da mladima već odlaskom u srednju školu i fakultete, Zagreb postaje draže središte za upražnjavane slobodnog vremena. Stoga je društvu suđeno stvarati vlastiti plesni potencijal ili na brzinu osposobiti „zalutale“ momke ili djevojke kojI se zbog tko zna čega odluče učlaniti u društvo. Kako se ipak radi o relativno autohtonom življu i njihove urođene plesne karakteristike sklonosti su vezane za takvu vrst folklora. Drmeši, polke i ost. prihvatljiv je materijal za ostvarenje navedenog. Ili „od Save do Drave i ni koraka dalje“. Ekonomija – bunjevačko se uči dvije godine, a drmeš dva mjeseca.
Orkestar je bio izvrstan. Tamburaška intermeca besprijekorna. Glazbeni materijal nov i maštovito obrađen. Sve pohvale primašici. Svira prim i to izvrsno. Prava rijetkost. Bili su značajna podrška plesačima i znatno utjecali na uspješnost cijelog programa. Ovi tamburaši su pokazali „da tamburaši ne trebaju uvijek biti tamburaši” već da se mogu nesebično i uživljeno uključiti i aktivno sudjelovati u stvaranju cjelovitog scenskog događaja. Za vrijeme sviranja folklornih koreografija nisu zvrljali pogledom po gledalištu tražeći zanimljivu inspiraciju već su pomno i zrelo promatrali događanja na sceni, i stalno kad je to trebalo punktirali tempa. Primjerno i pohvalno.
Želja, žar i polet ovih mladih izvođača u potpunosti me zaokupila i osvojila te uvjerila da je to važna i vrijedna tekovina amaterskog folklornog izražavanja, ali vrlo rijetka. Ona se ne uči i ne uvježbava već se događa u zdravim i poštenim sustavima gdje vlada međusobno povjerenje, uvažavanje i zadovoljstvo. Tome je zasigurno najviše doprinijela predsjednica Društva gđa Nada Ćuk koja uporno i sustavno osigurava kvalitetnu egzistenciju ovog društva.
Goran Knežević