Narodni ples i rutina

Narodni ples i rutina

Plesati iz navike, mehanički, naučeno, iz nejasnih pobuda i motiva muka je velika, a još veća ako nam to prepozna partner/ica. S voljom ili bez nje trebamo pokrenuti i koordinirati više od 260 mišića i to nije mala tjelesna aktivnost. Narod je stoga bio racionalan i mišiće je koristio za egzistencijalne poslove, za motiku, kosu, srp, plug i slično, a za ples od prilike do prilike. Najveći motiv je bio eros, pa radost i kapljica više. Ples je strast, radost i životnost. Tužan čovjek nikad nije mogao plesati. U tuzi se eventualno pjeva. I kad krene ples onda se ne pita, sve pršiti od životne radosti, hormona i testosterona, nastupa ekstatičnost koja liječi dušu i uljepšava stvarnost. Oblici te ekstaze različiti su od kraja do kraja. Primjerice , na Dinari poskakuju po pola sata u kolu, na Krku se frenetično vrte, u središnjem djelu drmaju tijelom, a u Slavoniji zavlače i prevlače. Tlo, okružje i kontekst oblikuje korak pokrete, figuru formaciju, a najvažnije određuje stil. To su obilježja narodnog plesa i ako se odlučimo uvježbavati isti izvan njegovog prirodnog okružja onda svakako trebamo sve navedene sastavnice oživotvoriti. Ali upravo u tom trenutku nastaje muka povelika. Tko će dva tri puta tjedno sve to biti u stanju izraziti. Biti dobro raspoložen i inspiriran za ples, za uživljavanje čas u krčana, u dalmatinca, u slavonca ili prigorca, za takvo što treba silna bistrina, raspoloženje, nadahnuće koje rijetko tko može dohvatiti u kontinuiranoj plesnoj reprodukciji. Svjesno ili nesvjesno započinju se raditi ustupci i preusmjeravati akcenti, na jednoobraznost, plastičnost, skupnost, sceničnost gdje duša naroda i izvođača nestaje, a ostaje BESMISAO. No kako smo mi ipak mali mazohisti, podnijeti ćemo i taj užas. Izdržati ćemo, ako imamo kakvu simpatiju, ili nadahnutog voditelja, dobre nastupe i turneje. Ili već formatiranu rutinu koja nam omogućava bezbrižno skakutanje bez ikakve emotivne i duhovne trošnje.

Već na samim počecima mog voditeljskog rada primijetio sam kako rutina i navika vrlo brzo isuše nektar životnosti u plesu i to sam nastojao određenim zamislima izbjeći. Mijenjao sam i nadograđivao postojeće korake, uvježbavao plesove koji su stilski i figurativno bili različitih od plesova i redovnog programa, dozirao duljinu vremena plesanja na pokusima i u određenim vremenskim intervalima aktivirao pojedine skupine plesova. Rutina osim na probi može isto tako biti primjetna i na sceni. Svaki nastup bi po meni trebao biti jedan novi, originalni trenutak – događaj. Kao voditelji morali bismo omogućiti i motivirati izvođače na individualnu kreativnost u pokretu, gestu, mimici. Uvijek ima prostora između koreografskog crteža i voditeljskih zahtjeva izraziti osobno nadahnuće i raspoloženje. Plesač mora imati pozitivnu tremu jer taj osjećaj dodatno angažira cjeloviti psihofizički potencijal i stimulira emotivni sustav. Neizvjesnost glede uspješnosti nastupa isto tako sjajan je motiv i ne dopušta opuštanje. U sklopu toga znao sam, u nekom razumnom vremenu, prije nastupa mijenjati koreografiju, pozicije plesača, soliste, napraviti nekakav „šou“ kako uzbudio i probudio plesače i time održao svježinu i napetost.

Mala digresija ali po meni korisna. Davno, na jednom seminaru gledao sam skupinu plesača koji su plesali kao jedan. Nakon par dana došao je njihov voditelj i zaplesao s njima, primijetio sam da svi plesači na vlas plešu isto kao on (držanje, pokreti i ost). U navedenom slučaju izvedba narodnog plesa nije vjerodostojna bez obzira na izvrsnost već je puka imitacija. Isto bih rekao i za situaciju kad voditelj izdrila plesače do „savršenstva – svi k’o jedan“. U jednom i drugom slučaju zatrta je duša plesača i duša naroda. U „kolu“ svaki plesač se prvo individualno izražava, pa zatim uklapa u skupinu. Pri čemu je stil egzaktan, a ostalo sukladno osobnim psihofizičkim potencijalima i trenutnom nadahnuću. To sam shvatio gledajući izvorne skupine ne na sceni, već u autentičnim prigodama. Primjerice krene slavonsko kolo i svi počnu plesati sitnim koračićima, kad tamo netko započne zavijati i previjati nogama, pa onda nastave drugi i sl. Još bolji je primjer je plesanje Bačkih Hrvata primjerice u Bunjevačkom velikom kolo. Svako od momaka ima svoju plesnu šaru, različitu od drugih. U jednom i drugom slučaju „kolo“ se održalo kompaktno, složno i ritmički usklađeno. Shvaćajući to, još na početku rada određeni ples nekoliko puta sam pokazao i nakon toga verbalnim načinom izražavao svoje sugestije i upute. U zatvorenim koreografskim formacijama poticao sam plesače na individualnost.

Rutini u pravilu pribjegavaju iskusni plesači/ice i to je očekivano ali oni su istovremeno uzor mlađima i takvim pristupom će i njima vrlo brzo splasnuti početna svježina, energija i motivacija. Svima nam je jasno da je rutina zlo za umjetnost ali ipak – ljudi smo – i često ćemo joj se prikloniti i time izabrati liniju manjeg otpora, a i kalkulirat s potrošnjom vlastitog duha i tijela. Možda i voditelji doprinose tome jer nemaju ideje kako i na koji način, pa prepuštaju sve stihiji i odrađivanju. Nek’ budu svi kao jedan, i dobro je. Ali rutina rastače tkivo narodnog plesa jer narodni ples je spontana, životna i samoiznikla tvorevina, određena prilikama i okružujem što znači uvijek po nečem nova i neponovljiva. To je tradicijska logika i kao takvu trebali bismo je nastojati uvažavati i interpretirati.

2019-01-22T09:26:37+00:00