I tako, prođe još jedno ljeto, bolje rečeno, godišnji odmor na moru. Obično u takvim okolnostima mlađarija nosi lijepe uspomene vezane uz određena događanja i avanture, a starijima odnosno meni, ostaju sjećanja na raznorazne misli koje su me oplemenjivale za vrijeme jutarnje kavice u kafiću neposredno uz more. Tada, mi se misli lijepe uz zanimljive dogodovštine tijekom godine i nastojim ih ponovo konzumirati, analizirati i valorizirati.
Podosta me žuljala, uzrečica mog mlađeg kolege, Marka Maričića vezanu uz manifestaciju Drmeš da! – mrzla pizza i topla piva. Kad god sam se je prisjetio, spopao me istovremeno smijeh i očaj, to je valjda za mene nemoguća misija jer godinama to ne mogu ispraviti. Naime, nakon završetka ovogodišnje manifestacije Drmeš-da, vodio sam s Markom razgovor, analizirali smo cijeli koncert i ustanovili da je sve bilo izvrsno. Ali, pridoda sarkastično on – kao i svih dosadašnjih godina na domjenku je bila mrzla pizza i topla piva. Koliko god istinito, moram kazati kako sam napravio sve da tako ne bude. Jedino mi preostaje utjeha u činjenici da nakon domjenka nije ostala niti jedna pizza – piva. Čak što više, čini mi se da je raspoloženje nazočnih, nakon popijenih toplih piva, bilo puno snažnije, što pruža prostor za nekakvo opravdanje.
Naravno, često su mi se misli obavijale oko zagrebačke smotre folklora koju sam pratio u svojstvu selektora za ples i koreografiju i moram istaknuti veliko zadovoljstvo viđenim. Možemo biti ponosni na sve sudionike i ZAFAZ kao organizatora. Kod odraslih ansambala: Vlahovićanci su bili još bolji nego prošle godine; Goranovci napredovali u koncepciji i sadržaju programa, Markovćani u određenoj stagnaciji glede plesne vrsnoće, Željezničari trebaju ujednačiti umjetničko i izvođačko, Sesvetska sela se polako stabiliziraju. Dječji ansambli su standardno bili dobri. Željezničari mudro i efektno koriste elemente dječjeg folklora, Domjanići trebaju više pozornosti posvetiti mlađem uzrastu, Sesvećanima kao da je ponestalo umjetničkog nadahnuća.
Zanimljiva se dogodila situacija kod dječjih folklornih skupina. Izvedba i koreografsko stvaralaštvo (praizvedbe) znatno je uznapredovalo, ali broj djece – izvođača je smanjen. Vidjeli smo izvrsne ideje i obrade koje nisu ostvarile očekivani scenski utisak zbog premalog broja izvođača (10 – 15). Očito da je inicijativa ZAFAZ – a, i upućivanje voditelja na školu folklora i seminare dječjeg folklora bila pun pogodak, ali sad predstoji da se pronađu pravi modeli za animiranje malih i velikih folkloraša.
Zamislite, u srcu Slavonije, u Slavonskom Brodu, pored razvikanih zlatara i bizovačkih ornamenata i podsuknji, prvo mjesto u izboru najljepšu Hrvaticu u narodnoj nošnje izabrana je Paula Budiš, članica KUD – a Klas s narodnom nošnjom iz Podsuseda. Sjajno, veliki uspjeh. Tim više što ni mi zagrepčani nismo znali kakvo blago i ljepotu imamo u „kraju“. Moram priznati da je nadaleko poznata prigorska nošnja (Šestine, Markuševac i ….) dobila veliku konkurenciju. I sad, da bi se ta priča uspješno nastavila, treba stvoriti jednu vrijednu i efektnu koreografiju podsusedskih plesova i pjesama kako bi ta nošnja suživjela na sceni i dobila zasluženi javni prostor.
Davne, 1984. godine tadašnja Zajednica je organizirala nogometni turnir koji se održavao na rukometnom igralištu NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici. Sudjelovale su muške (10) i ženske(8) ekipe, čak i članovi jedinog nam profesionalnog KUD-a. Nogometanje, druženje, slavljenje, tugovanje i sl. Folklorašice su pokazale zavidnu nogometnu vještinu. Bilo je super. Zašto to ne ponoviti? U takve prigode možemo uključiti i djecu. Npr. tko će brže i dulje trčati s mobitelom na glavi. Ili štafetnu igru ali umjesto štafete koristiti mobitel, možda organizirati traženje pokemona. Prostora za sadržajnim povezivanje amatera izvan pukog sudjelovanja na smotri ima, i to bi trebalo realizirati jer takva osmišljena druženja mogu biti dobar način da se prevlada vidna podjela na značajne i manje značajne i da krenemo prema upoznavanju, uvažavanju i zajedništvu.
I tako, da ne bi ostalo sve na razmišljanjima evo i jedne nevjerojatne morske dogodovštine. Svako jutro poslije kave, isplivavao sam dionicu od otprilike 1000 metara, dobro nije baš toliko ali je sigurno više od 500. U to doba nema još nikog u moru, i mogu slobodno „juriti“ bez straha da ću naletjeti na nešto ili nekoga. Jednom prilikom odlučim sve to otplivati leđnim stilom jer kao da malo ojačam leđne mišiće. I zaveslaj, po zaveslaj, kad odjednom osjetim tupu bol u glavi, zvjezdice, potonuće, nekontrolirano batrganje nogama i rukama. Pomislih, to je čamac ili propeler, gotovo je. Kad shvatim da sam još uvijek na površini i ugledam sjedokosog vršnjaka koji se drži rukom za glavu. Sudar s glavama, nevjerojatno, kako smo se pronašli u tom morskom prostranstvu. U prvi mah nismo znali što bi napravili jedan drugom. Ali istovremeno smo shvatili da smo jednako krivi – leđni stil i sudbina. Usiljeno smo se nasmijali i produžili svatko svojim putem, ali prsnim stilom.