U organizaciji ZAFAZa- a već četvrtu godinu zaredom održalo se natjecanje zagrebačkih glazbenih sastava, koje bih ovom prilikom nazvao kudovski tamburaši, jer djeluju u sklopu kulturno umjetničkih društava ili ansambala. Do sada nisam o tome pisao, ali već prve godine to mi se učinilo sjajnom idejom, no pustio sam inicijativi nek’ se stabilizira i očvrsne. Bogme to se na moje ugodno iznenađenje i dogodilo. Bravo. Sudjelovali su tamburaški sastavi ponajboljih KUD-ova (ansambala), izvođene su svirke sjajnih solista i nadarene djece. Stručne komisije su pratile koncerte i proglašavali najuspješnije te pri tom nije bilo drame. Svi aspekti jednog ozbiljnog natjecanja su bili zadovoljeni i po meni, trasiran je vrlo koristan i perspektivan put za kudovsko tamburaštvo . U sklopu dosadašnjeg djelovanja i aktivnosti ZAFAZ-a smatram to jednim od najvrjednijih ostvarenja, tim više ako znamo da je takvo što u prošlosti bila nemoguća misija. Isitne radi bilo je slabašnih pokušaja u tom pogledu sredinom osamdesetih.

Ovo je prilika navesti neke vlastite iskustvene spoznaje iz djelovanja kudovskog tamburaštva s ciljem da se bolje razumije i unaprijedi. Desetljećima u sklopu KUD-ova, djeluju tamburaški sastavi koji „prate“ folklorne plesače svirajući folklornu glazbu. U većini slučajeva imaju voditelja i sviraju prema aranžmanima, bez dirigenta, a nije im strana praksa sviranja „na uho“. Obično je u sastavu 5 do 10 svirača, no u posljednje vrijeme nastupaju i brojniji sastavi. Ovisno o krajevnoj glazbenoj tradiciji ili aranžmanu uključuju se i svirači na violinama i ost. O njima se puno ne govori, i ne piše, a i aplauz ih na neki način zaobilazi. Često se osjećaju zapostavljeno u odnosu na plesače, što na sceni, što u statusu unutar KUD-a, što na izvođačkoj razini i shodno tome nisu se baš uvijek uspješno integrirali u kudovsko – amaterski sustav.

Najveći poticaj reproduktivnom tamburaštvu u gradskim sredinama ipak su pridala KUD-a točnije rečeno plesni folklor. Začetak djelovanja KUD – ova u pravilu je započet s folklornom skupinom da bi se tek potom zbog scenskog nastupa i neophodnosti „žive glazbe“ stvarali vlastiti tamburaški sastavi. U takvim situacijama folklor (ples-pjesma) je bio prioritetni izričaj jer je bio brojniji, scenski atraktivniji te nositelj kudovske kvalitete. To favoriziranje plesnog folklora u brojnim slučajevima dovelo je do nepotrebne dihotomije plesa i glazbe. Istini za volju tome su pridonosili i voditelji koji nisu shvaćali neophodnost stvaranja duhovnog i emotivnog zajedništva plesača i svirača kao kompaktne izvođačke cjeline. Nesuglasja voditelja oko dominantnosti u zajedničkom radu (taštine) remetili su usklađenost djelovanja. To su po meni nezrela i neodgovorna ponašanja uzrokovana nepoznavanjem suštine folklornog izričaja. Plesači i svirači su ravnopravni članovi jedne udruge i dioničari u scenskom izričaju. Folklorni koreograf ili njegov zastupnik usklađuje plesnu, vokalnu, glazbenu i kostimografsku komponentu. Dakle popularno rečeno on je „šef parade“ i točka.

U narodu ples i glazba su bili u savršenom skladu. Svirači su svirali za novce, a plesači plesali iz zadovoljstva ali ta praksa se u razno raznim varijacijama nastavila provlačiti kroz amaterske sustave i podosta utjecala na slogu i kvalitetu svirke. Citirati ću jednog poznatog tamburaša „tambura je izašla iz birtije i tu bu se vratila“. „Birtija i sve što ide uz to“ je uz navedene pojave ponajviše utjecala na kraći „vijek trajanja“ tamburaša u KUD –ovima te otpor prema plesnoj glazbi i amaterskim obavezama. Iz osobnog iskustva mogu kazati da su svojevremeno iz KUD-a Zagreb proizašli Agrameri, iz KUD Croatie – Žalci, a iz Ententina – Prava stvar. Vjerujem da skoro svaki KUD ima slična iskustva. To navodim kao jedan iskustveni primjer i pouku KUD – ovima nek’ odagnaju primisli kako će im tamburaši dovijeka svirati, što objektivno i mogu, ali novci i estrada uvijek su bili privlačniji. To je aksiom, barem u bližoj i daljoj prošlosti, i treba ga prihvatiti te paralelno stvarati tamburaški pomladak ili voditelji trebaju mijenjati ustaljeni pedagoški obrazac napredovanja i inzistirati na nekim drugim vrijednostima. Birtija nije za svakoga. Ima mnogih koji su se okušali i u vrlo kratko vrijeme odustali, ali i od tamburašenja u cijelosti. Svirka u birtiji je krvav posao. Mnogi su nakon par godina, bez obzira na novce, žudjeli za stalnim poslom u firmi od 7.00 – 15.00.

Danas, za razliku od prošlih vremena, napredak u tamburaštvu ne mora biti isključivo „birtija“ jer postoji razne mogućnosti kojima možemo obogatiti sadržaj njihovog rada i pobuditi veći interes i dugotrajniji opstanak u amaterizmu. Tamburaši mogu: osim sa plesačima i samostalno nastupati, naučiti svirati tradicijske instrumente, mijenjati tamburaške instrumente, pokušati i zaplesati i ost. Sve se može, samo treba imati dobru volju, širinu i otvorenost. Za posebno zainteresirane i umješne tamburaše postoji mogućnost napretka kroz postojeći obrazovni sustav. Unatrag desetak godina egzistira osnovna i srednja škola za tamburu. I sada ekskluzivna vijest koji mi je kazao prof. Siniša Leopold, na glazbenoj akademiji u Zagrebu od iduće godine 2018. kreće odsjek za tamburu kao umjetničko glazbalo. Trebalo nam je za to 170 godina, no nikad nije kasno. Dakle ima prostora samo voditelji kudovskih tamburaša trebaju mijenjati svoj odgojno pedagoški pristup i nastojati kod svojih tamburaša razvijati: osjećaj pripadnosti KUD-u, uvažavanje i odgovorno ponašanje prema: noti, aranžmanu, ostalim sviračima i plesačima, instrumentu, narodnoj nošnji te tradiciji i glazbi općenito. Sviranje, koje ima za cilj zajedno s plesačima stvoriti skladan scenski nastup zahtjeva specifičnu metodologiju koja će nadam se sa vremenom dobiti i stručnu verifikaciju.

Kao što sam na početku naveo kudovsko tamburaštvo na području Grada Zagreba započelo je djelovati nakon 2. svjetskog rata i oformljeni su brojni KUD-ovski tamburaški sastavi iz koji su proizašli vrsni svirači na tamburama, voditelji, aranžeri i skladatelji, ekipirali se poznati i manje poznati estradni tamburaški sastavi, a za sve to po mom mišljenju najzaslužnija je magična privlačnost našeg folklora pretočena u kudovsko djelovanje. U tom podužem periodu valja istaknuti i voditelje kudovskih tamburaša koji su kroz poduže djelovanje na području Grada Zagreba odgojili brojne tamburaše: Božo i Zlatko Potočnik, Željko Bradić, Tuna Barić, Siniša Leopold, Marijan Makar, Đuro Horvatović, Dražen Varga, Zoran Jakunić, Mario Pleše, Dražen Šoić i ost. U novije vrijeme pojavljuju se mladi voditelji i treba ih na sve načine stimulirati i zadržati u svijetu tamburaške glazbe.

Iz navedenog, očita je važnost i vrijednost ZAFAZ-ove inicijative jer smatram da će se time ostvariti brojne vrednote u pogledu: boljeg međusobnog razumijevanje, komunikacije i suradnje voditelja i samih tamburaša; popularizacija kudovskog tamburaštva, ispravno njegovo pozicioniranje u KUD-ansamblu i folklornoj izvedbi; sociološko, pedagoško i stručno definiranje kudovskog tamburaštva; stvaranje novih i svježih autorskih djela – aranžmana i kompozicija; mogućnost prezentacije rada mladih voditelja; motivacija mladima da ostanu duže vrijeme u tamburaškim sastavima; evidencija i statistika kudovskog tamburaštva. Također treba raditi više na javnoj promidžbi, a najboljima uz novčanu nagradu osigurati kakvo međunarodno putovanje i turneju. Stručno analizirati postojeće i po potrebi nadograđivati i mijenjati koncepcije.

I na kraju, i veliki i mali plesači i svirači na tamburama – tradicijskim glazbalima, i njihovi voditelji mogu biti svima nama na ponos, jer svoje slobodno vrijeme, talente i znanje, ničim izazvani, dragovoljno ulažu u očuvanje i promociju hrvatske tradicijske kulture.

PS
Kad smo već u području folklorne glazbe vrijedno je i navesti jednu spoznaju koja daje konačni odgovor o autoru glazbe za poznatu koreografiju Prigorski plesovi – Z. Ljevakovića. Bilo je svakojakih pretpostavki i ona da je to ustvari komponirala njegova supruga vrsna pijanistica Dora Gušić. Prema svjedočenju maestra Marijana Makara koji je vidio njegov aranžman – rukopis u Ladu, a to mi je potvrdio i dirigent Bojan Pogrmilović, autor glazbe-glazbene obrade je Boris Krnic-dirigent, skladatelj, obrađivač narodnih napjeva prvenstveno prigorskih krajeva, voditelj zborova i tamburaških sastava.