Kad-tad

Kad – tad

U prosincu prošle godine imao sam neobično zadovoljstvo i čast, postavljati koreografiju „Baška’j malo selo“ (kanti i tanci Baške s otoka Krka) u profesionalnom ansamblu Lado. Bilo je to jedno novo i nadasve interesantno iskustvo koje do sada nisam imao prilike doživjeti. Dosadašnji rad s amaterima ima svoje čari i domete ali profesionalizam je ipak nešto drugo i svakog autora maksimalno motivira i obavezuje. To je ustvari jedinstvena prilika da se vlastito djelo vidi u najboljem izdanju. Sudeći po angažmanu i vrsnoći plesača/ica Lada siguran sam da će tako i biti.

Koreografija je nastala prije 30 godina i pitam se, zar je trebalo je proći toliko vremena da se prepozna njezina vrsnoća U međuvremenu se mnogo puta izvodila i potvrdila: izvodi je devet folklornih ansambla, stručna i gledateljska javnost odavno ju je prihvatila i potvrdila, osvojila je nekoliko nagrada na inozemnim festivalima, bila je predložak za sjajne fotografije, čak su je moji oponenti potiho uvažavali. Siguran sam da će i ovom prilikom zavist i jal prokuljati svom silnom te da će to mnogi pripisati mom prijateljevanja sa novim umjetničkim voditeljem ansambla Lado, Andrijom Ivančanom, ali srećom navedene činjenice to demantiraju. Uz svaku vjerodostojnu folklornu koreografiju moglo bi se ispričati puno zanimljivosti (terensko istraživanje, kazivači,literatura, ideja, proces stvaranja i postavljanja, javni nastupi, izvođači i sl.) i možda je sada zgodan trenutak napisati nešto u tom stilu.

Sredinom osamdesetih na zimskoj školi folklora etnologinja Beata Gottardi Pavlovsky predavala je plesove otoka Krka. Prilikom izvođenja plesa šoto gđa Beta se okrene Sindičiću – sopcu i pokaže prstom na mene i nešto mu kazuje. Po završetku plesa obratila mi se i kazala – da plešem kao pravi bašćan. Meni to tada nije ama baš ništa značilo, ali izgleda da me time urekla.

Spletom okolnost te godine bio sam na krčkom festivalu i promatrao izvedbe krčkih izvornih skupina i posebno me se dojmila izvedba skupine iz Drage Baščanske, mjesta smještenog uz Bašku. Na neki način bili su drugačiji od ostalih skupina. Program su izvodila 3 momka i 6 djevojaka, vidio sam vrlo sadržajne i zanimljive pokrete i korake. Momci su se u prebiru nadmetali, a djevojke virtuozno vrtile oko svoje osi. U plesu i kroz pojedine figure vidjela se dominanta uloga muškarca.

Inspiriran tom izvedbom, zaputio sam se s Damirom Kremenićem u Bašku. Prvo sam otišao u tamošnji muzej i razgledavao nošnje, a potom kod sjajne kazivačice Božene Grandić. Žena bistra uma i izvrsnog pamćenja, vrlo elokventna i vjerodostojna, svojim kazivanjima me oduševila. Moram još navesti kako je cijelom razgovoru prisustvovao njezin pas, velik ko medvjed, pun buha, i cijelo nas je vrijeme „nadgledao“. Ovom prilikom ću iznijeti samo neke bitne crtice iz njezinih vrlo opširnih, stručnih i maštovitih kazivanja.
Na plesnom prostoru plesalo 3 momka i 6 djevojaka i tek kad se netko od njih umorio ili svojevoljno odustao ulazili su drugi. Pri čemu su morali i sopcima ponešto platiti. Ona se kao djevojka mogla preko 120 puta vrtjeti oko svoje osi i bilo je poželjno da se to izvodi u mjesto bez pomicanja u prostoru. Muškarci su znali zloupotrebljavati višak djevojaka i nastojali su raznim načinima birati s kojom će i kad plesati. Glavni plesovi su bili Šoto (na rediće, kontra) i Tanac.

Žene su nosile ispod haljine od 1 do 5 podsuknji, neke i mudante. Nosile su se ljetne (facoli umejsto pregače) , zimske i svečane nošnje sašivene od plemenitih tkanina koje su muškarci – moreplovci donosili iz bijelog svijeta. Ona je imala pet podsuknji i nacrtala mi je kao su bile postavljene i kako se dobivalo besprijekorno zvono. Muškarci su, zanimljivo, imali vunene čarape – preko nogavica, što potvrđuje tezu iznijetu u jednom o d Krčkih zbornika da su nekad davno pristigli iz dinarskih područja. Zatim sam kontaktirao još nekoliko mještana koji su mi samo potvrdili kazivanja gđe Grandić. Bilo je još tu „sporednih“ kazivača, pjevača i sopaca. Posebno ističem kazivanja Ivana Radića legendarnog sopca Istre i Kvarnera. Tada sam izložio svoje koreografske namjere i dr. Ivanu Ivančanu koji mi je odmah dao dozvolu da pročitam i njegovu rukopisnu zbirku o plesovima otoka Krka pohranjenu u IEF. Usput, nije mi bilo jasno zašto nije objavio knjigu na tu temu jer se radi o stvarno kvalitetnim zapisima. Pitao sam ga, a on mi je odgovorio da to prepušta ipak gospođi Beati Gottardy Pavlovsky.

Nakon prikupljenih spoznaja koreografiju sam počeo postavljati u KUD Croatia i istovremeno započeo s rekonstrukcijom narodne nošnje. Tog posla se prihvatila tadašnja predsjednica Nada Ivanković ali kako nije imala potrebnih spoznaja odlučili smo se uputiti u Bašku. Krenuli smo na put s mojim legendarnim žutim stojadinom u društvu je bio i Damir Kremenić. U srcu Gorskog kotara, u jednom usjeku, gdje sunčeve zrake nisu stigle otopiti led na cesti, proklizao sam, i izletio u grabu. Desetak metara dalje bila je jedna „mala“ provalija. Srećom nitko nije bio ozlijeđen. Nekoliko vozača je stalo i pitalo da li treba pomoć, a s jednim od njih Nada i Damir su otišli do Delnica. Od tamo su mi poslali šlep službu, auto je popravljen i vratili smo se u Zagreb neobavljenog posla.

Zbog tog nesretnog događaja nismo na vrijeme sašili nošnje i bili smo primorani iste posuditi iz muzeja u Baškoj. I nakon prvog nastupa, nas nekolicina je u kombiju, posuđenom od prečkanskih vatrogasaca vračala nošnje. U kombiju je bio propuha na sve stane, a amortizera nigdje. Skrhani i rasuti, ali još uvijek u jednom komadu, stigli smo u Bašku, vratili nošnje i otišli na kavu. U kafiću smo zapazili televiziju i video uređaj te kako samo imali video kasetu – zapis s nastupa, a nismo ga imali vremena pogledati u Zagrebu, zamolili smo konobara da je pogledamo. U gledanju izvedbe pridružili su nam se domaći „šankeri“ i počeli nam objašnjavati kako je to njihov folklorna skupina iz Baške. Sjajno. Mi smo kao dobri gosti to sa znatiželjom prihvatili i suzdržali se od komentara. Tada sam se uvjerio da sam barem što se tiče etnokoreloškog sadržaja, napravio posve vjerodostojnu koreografiju. (Isto to se ponovile i 2007. godine kada je u Baški pred domaćom publikom nastupio FA Ententin. Nakon nastupa iskrene ovacije i pohvale.

Na putu prema Zagrebu zaboljela se me leđa ali tome nisam pridavao veliku pozornost. Sutradan ujutro bol se ponovo javila ali u puno intenzivnijem obliku da bi na kraju to prešlo u nešto što do tada nisam osjetio. Boli li, ga boli. Kolegica mi je rekla da se naslonim na zid, i sječimice me je udarila dlanom u područje bubrega. Trenutno sam pao na koljena od siline boli. Odvezli su me doktorici, kojoj sam rekao ili-ili. Ubrizgala mi je veliku dozu spazmeksa i bol je popustila. Srećom od tada se više nije javila. Na daljnjim pregledima ustanovljeno je, da sam imao kamence u bubregu koji su uslijed trešnje, za vrijeme vožnje s Krka, vjerojatno se pokrenuli i izazvali toliko bol. Iz opisanih događaja vidljivo je da umjetnost neumitno traži žrtvu ma kakva ona bila.

Kako je ovu koreografiju izvodilo podosta izvrsnih plesača/ica, navesti ću neke od njih i unaprijed se ispričavam ako mi je netko promaknuo a zaslužio je da ga spomenem u ovom kontekstu: Ivana Krznarić, Ivana Kovačević, Tamara Rudan, Darijana Vučinić, Petra Kanjir, Biljana Petljak, Danijela Jurac, Darko Krišto, Darko Prebeg, Krešimir Plantak, Domagoj Vrbanović, Marko Maričić…….

Na kraju mogu kazati da bi mi više godilo da se sve to dogodilo prije dvadesetak i više godina, jer bi mi to tada, kao mladom koreografu puno više značilo. Danas samo mogu konstatirati kako umjetnička djela ne zastarijevaju i „kad-tad“ će biti prepoznata i priznata.