Folklorna struka (1)

Primijetio sam kako je uslijed corone stalo održavanje proba folkloraša, a posljedično tome posustala je i folklorna struka. To me je potaknulo na pisanje o toj temi jer mi se čini kako i sami folklorni stručnjaci nisu svjesni svoje vrijednosti, značaja i dobrobiti koje čine za kulturu i društvo u cjelini. Folklorna struka podrazumijeva znanja iz područja etnkoreologije, etnomuzikologije, narodnog rukotvorstva, pedagogije te socijalne, komunikacijske, kreativne i plesačke vještine. Vidimo kako se radi o zahtjevnoj i multidisciplinarnoj struci koja već desetljećima stasava, a 2001. godine osnutkom Hrvatskog društva folklornih voditelja i koreografa dobila je i svoj društveni okvir i status. Jedina sličnost mene kao dipl. ing. prometa i dipl. etnologa u procesu obrazovanja jest da nismo čuli ni riječi o narodnim plesovima. To upućuje na činjenicu kako je etnološka znanost „odbacila“ etnokoreologiju iz svog interesa i prepustila je stihiji i slučaju. Upravo zbog toga velika je važnost i značaj egzistencije folklorne struke jer ona se pokazala kao jedini kompetentni čuvar folklorne baštine i nosioc njenog ispravnog prijenosa s generacije na generaciju.
Svjesni sebe
Moju prvu Ljetnu školu folklora, održane 1981. godine u Puntu, većim djelom sam prespavao, ali svejedno, spoznao sam nekoliko važnih činjenica koje su me motivirale i potaknule na ostanak u svijetu folklora. Prvo, uočio sam kako je folklor ipak „nauka“, ozbiljna i odgovorna djelatnost, u kojoj djeluju vrsni znanstvenici dr. Ivan Ivančan (voditelj škole) , dr. Cvjetko Rihtman, dr. Jerko Bezić, dr. Bruno Ravnikar, dr. Vladimir Šoć, dr. Stjepan Stremac, i plesni pedagozi – demonstratori. Pomislih ako u tome sudjeluju „doktori“ onda mora to vrijedi i važiti. Drugo, „folklor je teren“. Ljudi, priroda i istina. Treće, na predavanju iz kinetografije (kad sam bio budan) napisao sam onu znamenitu rečenicu „kinteografija je psihičko mućenje čovjeka“ koja me natjerala da, danas, kao predavač kinetografije osmislim način predavanja ipak dostojan čovjeka. Kažu da sam uspio. Nakon prve prespavane, slijedeće tri ljetne i zimske škole folklora ponašao sam se kao pravi štreber i sve više postajao svjestan svog znanja, ali i ne znanja. Uložio sam puno u svoje folklorno obrazovanje i držao sam do stručnosti i znanja te se nisam dao omalovažavati od strane koje kakvih ambicioznih predsjednika/ica, mediokriteta, društvenih gurua, birokrata, lobija i sekti. Jest da sam zbog takvog stava prestao komunicirati s podosta osoba ali oni dobri su u ipak u većini. Poštujmo svoj znoj, trud i vrijeme koji smo uložili u obrazovanje i budimo svjesni svog folklorističkog znanja, korisnosti i važnosti, a društvena i kulturna zajednica će kad-tad to prepoznati i početi uvažavati.

Da bi struka imala vjerodostojnost i opravdanost treba postojati i pripadajuća literatura. U tom pogledu folklorna struka se može podičiti s brojnim i kvalitetnim knjigama, zbirkama i stručnim radovima o narodnim plesovima. U drugoj polovici 19. stoljeća entuzijastični, neumorni i veliki etnomuzikolog Franjo Kuhač našao je vrijednim i važnim zapisivati narodne plesove. Stvarno, čovjek je genijalac. Tu praksu je nastavio i etnomuzikolog dr. Vinko Žganec koji je osmislio i vrlo upotrebljivo i korisno plesno pismo. Zatim su etnokoreolozi na čelu s dr. Ivanom Ivančanom preuzeli stvari u svoje ruke i započelo je stvaranje folklorne struke. Osim već navedene Hrvatske škole folklora na svjetlo dana izašle su brojne knjige, stručni i znanstveni radovi o narodnim plesovima. Pa krenimo redom: dr. Ivan Ivančan -20 knjiga, Josip Vinkešević – 5 knjiga, Goran Knežević – 5 knjiga, Miroslav Šilić – 4 knjige, Branko Kostelac – 3 knjige, dr. Stjepan Sremac – 1 knjiga i znanstveni tekstovi, Alenka Juretić – 1 knjiga, Marica Tadin – 1 knjiga, Slavica Moslavac – 1 knjiga, Ana Maletić – 1 knjiga, Nenad MiIin – 1 knjiga, Ljelja Taš- stručni radovi i opisi plesova. Uz sve to u Institutu za etnologiju i folklor u Zagrebu postoji vrlo bogata video i audio literatura. Hrvatsko društvo folklornih koreografa i voditelja baštini brojne stručne tekstove objavljenih u glasilu FOKA te u zbornicima radova vezanih uz stručne skupove. Iz navedenog vidimo kako folklorna struka u Hrvatskoj ima kvalitetnu praktičnu i teoretsku podlogu za svoju opravdanu i samostalnu egzistenciju u društvenim, pedagoškim i etnokoreološkim institucijama.

Naveo sam praktične i stručno literarne izvore koji opravdavaju i daju legalitet i legimitet egzistenciji folklorne struke i čine je čvršćom od srednjovjekovnih utvrda ali još uvijek ima šupljina i poroznosti koji ugrožavaju njezinu stabilnosti i kompaktnost. A to smo MI, današnji nositelji folklorne struke koji ne činimo skoro ništa na njenoj promociji kako u našim redovima tako i u javnom prostoru. Znanje koje neosporno postoji čuva se i koristi za vlastite partikularne interese i ne stavlja se na korist široj folklornoj zajednici. U temeljima struke trebala bi živjeti i praksa konstruktivnog (samo) kritičkog promišljanja. Ali „folkloraši“ lakše prihvaćaju mogućnost zaraze kovidom 19 nego bilo koju vrstu kritike. Za SAMO dobru ili MANJE dobru kritiku prestaje se sa suradnjom ali za ne daj Bože nešto lošije od toga vade se sjekire. Nismo spremni ni dati, a ni prihvatiti kritiku i to je veliki problem. Pere nas ego i taština, strah od „odmazde“, ukazivanje nepovjerenja od strane predsjednika društva, sumnja u stručnost od strane vlastitih plesača/ica, i ost. Jedino u kafičkom traču živi nekakva istina-kritika koja često ostaje zabilježena samo u oblacima dima cigareta i biva usisana od strane kompresora za čišćenje zraka. Omaklo se……