Stručni izvještaj sa nastupa FA SKUDA Ivan Goran Kovačić koji je održan 16. 05. 2015. u velikoj dvorani Vatroslav Lisinski
Kao član prosudbene komisije za ples i koreografiju pratio sam cjelovečernji koncert FA SKUD-a Ivan Goran Kovačić pod nazivom Ej, da mi je ići u svatove….. Program je izveden u dva dijela, prvi je trajao 49 minuta, a drugi 51 minutu, ukupno 100 minuta. Izvedeno je 8 folklornih koreografija (šest sa svadbenom tematikom i dvije u klasičnoj formi), tri vokalne izvedbe, jedna tamburaška svirka i jedna prigodna svadbena zdravica. U izvođenju programa sudjelovalo je: 34 plesačice, 20 plesača i 14 glazbenika. Voditelj ansambla je Dubravko Radić, vokalni voditelj: Tomislav Habulin, voditelj tamburaškog sastava: Mario Pleše. Izvedena je jedna praizvedbena koreografija (Kreći kume, kićene svatove). Gledalište je većim dijelom bilo popunjeno. Programska knjižica izvrsno je grafički oblikovana, vrlo sadržajna i informativna.
Svadba je u narodu bila složen, ali i jasno određen proces običaja natopljen snažnim emocijama u svakom njezinom segmentu. Uživljeno izvesti i dočarati šest svadbi tijekom jednog koncerta, pretežak je zadatak i za snažan amaterski žar i htjenje Goranovaca. Šest svadbi, stvarno, do sada nije izvelo ni jedno KUD (tako stoji u najavi koncerta upućenog e-mailom), ali „Samo jednom se ženi“ – kaže narod, valjalo bi ga poslušati.
Ples
Ansambl je bio ujednačen u plesnim izvedbama. Činjenica jest da kod ovako velikog broj izvođača dolazi do „gužvanja“ pozicija što se u nekoliko momenata i dogodilo, ali u ovom svadbarskom kontekstu nije smetalo.
Stil
Vidio sam univerzalni plesački stil, lijep po svojoj figurativnosti, ali s vrlo malo krajevnih stilskih obilježja. Trebalo je više pozornosti posvetiti tom važnom segmentu narodnog plesa.
Vrsnoća koreografija
U programu smo vidjeli slične pristupe u oblikovanju scenske građe, ali i različitu vrsnoću. Nemam namjeru pisati o koreografijama jer sve su, manje-više, vremenom prošle kroz sito i rešeto raznih „kritičara“ i publike, te ako je temeljem toga vodstvo ansambla zaključilo kako ima razloga i opravdanja držati ih na repertoaru, ne bi se štel mešati. Izvedena je jedna praizvedbena „koreografija“ u kojoj nisam primijetio autorske intervencije, pa nema osnova za stručni komentar.
Vrsnoća koreografija je u prosjeku, korektna.
Složenost i zahtjevnost programa
Složeniji plesački zahtjevi tek su se počeli nadzirati u Linđu i folkloru Hrvata iz Mađarske dok je u ostalim koreografijama „drmeš“ bio najzahtjevnija plesna figura. Premalo za neosporno veliki plesački potencijal ansambla. U koreografskom pogledu sve su to bila klasična rješenja bliska izvornim predlošcima i atmosferi.
Koncepcija programa
To je bio klasičan folklorni programa s ustaljenom progresijom od početka prema kraju i s nekoliko prigodnih vokalno-glazbenih intermezza. Obzirom na umjetničku tradiciju ansambala očekivao sam više, npr. originalnu ideju i više novih koreografskih i scenskih ostvarenja te etnoloških sadržaja.
Umjetnički dojam
Iskreni ushit osjetio sam u finalnom djelu svadbe Hrvata iz Mađarske, pjevanju mljetske pjesme Sivi soko, i u svirci tamburaša (Zagorski muzikaši), dok ostali dio programa, bar za mene, nije bio odveć uzbudljiv.
Zaključak:
Brojni običaji vezani uz svadbu vrlo su inspirativni (zagledi, snuboki, prošnja, zaruke, oproštaj, darivanje, fragmenti vezani uz čin vjenčanja) i pružaju bezbroj mogućnosti i svaki od njih mogao bi biti zasebna koreografija – scenski prikaz ili određena dramska etno sličica i to bi bila jasna i logična poveznica. Ako se htjelo prikazati različitost svadbenih običaja, onda je neminovno trebalo inzistirati i na koreografskoj različitosti. Ovako je to bila reprodukcija vrlo sličnih (tematski) koreografija koje se nisu nadopunjavale sadržajem ili scenskom obradom. Uvrštavanjem dviju koreografija koje nemaju poveznice sa svadbenim običajima dovele su u pitanje dosljednost cijele priče i zamisli.