ENTENTIN,1993.

ENTENTIN,1993.

ENTENTIN,1993.

Umjetnički i pedagoški rad u sklopu KUD-a Croatia, po mom mišljenju, nije ostvario očekivane rezultate u promociji dječjeg folklora. Nastojao sam samostalno poraditi na tome i uvesti u tu priču mnogo veći broj pedagoških djelatnika i djece iz Zagreba. Uvjeren da sam osmislio nov i originalan pristup u radu s djecom, žarko sam želio da to prihvate ostale folklorne skupine, vrtićke i školske ustanove te službena pedagoška struka. Nekoliko sam godina o tome promišljao razmatrajući sve opcije i osmislio dvije obećavajuće: organizirati seminare i osnovati isključivo dječji folklorni ansambl. Kako je naziv ansambla vrlo značajna promotivna činjenica, poduže sam vrijeme mozgao i analizirao brojne prikladne riječi za naziv, ali bez uspjeha. I konačno, u kafiću ŽE-ŽO u centru Cibona kažem samome sebi: dosta, pođi od djece, i prvo što mi je palo na pamet bila je brojalica Ententini. Stop – to je to. Ententin. S nekolicinom folklorista i suradnika osnovao sam 6. srpnja 1993. godine prvu dječju folklornu udrugu, Hrvatski dječji folklorni ansambl Ententin, čija je osnovna djelatnost bila rad s djecom (naziv je promijenjen 2. travnja 2012. u Folklorni ansambl Ententin). Kroz iskustvene spoznaje, prepoznao sam odlike takve aktivnosti i uvjerio se kako djeca mogu biti izvrsni izvođači, atraktivniji i sceničniji od odraslih. Raditi s njima prava je radost jer svojim ponašanjem i scenskim izvođenjem itekako znaju nagraditi iskren i odgovoran rad voditelja. Dakle, djeca kao subjekt, a ne u funkciji odraslog ansambla, bila je moja nit vodilja i vizija. Također, namjera mi je već formiran vlastiti pristup u radu s djecom – dati djeci dječje – promovirati i na međunarodnoj folklornoj sceni.

Prve godine zasnovao sam rad dječjih skupina na Malešnici (voditelji Vesna Bedić i Irena Lončar), u Gajnicama (voditeljica Anica Kroflin), Novom Zagrebu (voditeljica Tuša Krasnić) i Jordanovcu (voditeljica Blaženka Horvat). Naredne godine nastavio sam s osnivanjem skupina, i to u Dubravi (voditelj Natalija Juršić), Savici (voditeljica Nataša Rukavina), Borongaju (voditeljica Anica Kroflin) i Velikoj Gorici (voditeljica Tuša Krasnić). Djelovalo je ukupno osam skupina s tristotinjak djece. Glazbenici koji su tada pratili ansambl na nastupima bili su Goran Kekić, Miro Remenarić, Marko Ivanišević, Krešimir Franić i Goran Zvonar. U radu su djelovali i koordinatori Miljenko Vojtušek, Marijan Žlibar i Jurica Mrzljak.

Nakon dvije vrlo uspješne godine, nisam više mogao održavati redovan rad svih skupina, ponajprije iz financijskih razloga. Kao folkloraš ipak nisam mogao odustati od mnoge talentirane djece. Odlučio sam zadržati najtalentiranije, okupiti ih u jedan ansambl i nastaviti osobno raditi s njima. Tako je počela jedna nevjerojatno zanimljiva i uspješna folkloraška priča, čak i za mene iznenađujuća. Sve dotadašnje uobičajene regule i prakse vezane uz folklorni amaterizam u ovom ansamblu nisu bile upotrebljive jer se radilo o „posebnoj“ djeci, roditeljima i okolnostima. To je, po meni, bio kultni ansambl. Nastao slučajno, iz ničega, bez tradicije, infrastrukture i logistike. Originalan u mnogim aspektima, iznjedrio je sjajne sociološke i izvođačke rezultate. Kako je svaka dječje brojalica skup magičnih riječi teško shvatljivih odraslima, tako je ovaj ansambl bio skup različitih osobnosti povezanih neobjašnjivom kemijom.

Možete li zamisliti da jedna skupina djece (njih 40) u relativno kratkom vremenu gostuje u 20 europskih država na dva kontinenta i da nijedno dijete ne izgubi putovnicu, zakasni, razboli se, neprimjerno ponaša i slično. Istovremeno, svojim su ponašanjem osvajali srca domaćina i ostalih sudionika festivala. Moram kazati da su i mene osvojili te na najbolji način provodili moju maksimu: dobar nastup, još bolja zabava. Kad su ponekad pretjerali, radili su to sa stilom i velikom dozom međusobne solidarnosti da je čovjeka srce zaoblilo ako bi katkad podigao glas. Vrlo redoviti na probama, nadahnuti i izuzetno uporni u usvajanju plesno-vokalnih zadaća, ispunili su moja očekivanja i potvrdili uvjerenje da se s djecom mogu ostvariti izvrsni i raznoliki rezultati. Čak je podosta njih, prema mojim uputama uz plesno vokalne zadaće, prionulo svirati tradicijske instrumente i ostvarili su javne nastupe: Davor Šakić i Ante Romić – sopile, Renato Bičanić – mih, Neno Kunštek – diple, Vice Senjak – gajde, Maja Putak – samicu, Domagoj Porobić – lijericu, Tamara Rudan – dvojnice, Tomislav Kurtak – šargiju. U izvrsne vokalne solistice izrasle su Nina Gavranović, Ana Jambrek, Marina Veiner, Petra Kanjir, Maja Čapelj, Ivana Barač i Anja Šoštarić. Maja Putak danas je članica profesionalnog ansambla Lado.

Kako mi je stalo da se taj pristup rada s djecom promovira i u inozemstvu, upregnuo sam sve snage u realizaciji. Supruga Nina spojila me s Rosom Gabelicom, profesoricom njemačkog i francuskog jezika koja je bila izvrsna u pronalaženju dobrih festivala, korespondenciji, prevoditeljstvu i komunikaciji s organizatorima. Uz Rosu, od velike pomoći na prvim turnejama bili su mi Miljenko Vojtušek, Ivana Kovačević, Darko Krišto i Mario Čapelj.

Od 1997. do 2010. sudjelovali smo na sljedećim inozemnim festivalima:
Llangollen (UK), Saint Maixent L’ecole i Cambo (Francuska), Sátoraljaújhely i Székesfehérvár (Mađarska), Maribor i Ptuj (Slovenija), Beauport (Kanada), Bihać (BiH), I-Lan (Taiwan), Enschede (Nizozemska), Bitburg (Njemačka), Oradea (Rumunjska), Aalst (Belgija), Tavankut, Subotica i Sombor (Srbija), Gran Canaria, Tenerife i Almendralejo (Španjolska), Vladimir (Rusija), Kołobrzeg (Poljska), Istanbul (Turska) Acquaviva Collecroce (Italija). Puno prostora zauzele bi interesantne dogodovštine s turneja, ali dvije situacije pamtit ću cijeli život. Na putu u Llangollen (Sjeverni Wales) zbog kvara na autobusu proveli smo cijelu noć na parkiralištu Disneylanda kod Pariza, bez nade da ćemo ikad krenuti dalje tim autobusom. Ali ententinovci su to iskoristili za dobru zabavu. Nevjerojatan prizor: noć, na ogromnom parkiralištu samo naš autobus, ispred njega sviraju tamburaši, a djeca plešu i pjevaju. Nestvarno. U tom nesretnom Llanogllenu organizatori su me oko ponoći obavijestili da nedostaje četvoro djece i da ne znaju gdje su. No, sve je sretno završilo. Možda je vrijedno navesti da nijedno od ovih gostovanja nadležne ustanove nisu financijski podržale niti jednom kunom.

Osim što je ansambl proputovao svijet, svojim izvedbama također je ostvario izvrsne rezultate. Deset godina uzastopno je sudjelovao na Festivalima folklorne koreografije u organizaciji Hrvatskog društva folklornih koreografa i voditelja, osvojivši tri puta prvo mjesto, četiri puta drugo i dva puta treće. Redovito je sudjelovao u završnoj večeri najuspješnijih folklornih ansambala Grada Zagrebu. Bio je sposoban izvesti cjelovečernji program, a uspješno se snalazio i u alternativnim folklornim točkama. Voditelji ansambla bili su još Davor Dulić, Darko Krišto i Marko Maričić; voditelji tamburaškog sastava Dražen i Petar Varga, Goran Kekić te Nataša Rukavina, voditeljica mlađe dječje skupine.

Ansambl nije imao svoj prostor ni plesnu dvoranu, već je djelovao u iznajmljenim prostorima: od 1995. do 2005. u dvorani OŠ Tina Ujevića (Koturaška cesta), da bi zatim nastavio u prostoru Dječjeg vrtića Vladimira Nazora u Folnegovićevoj ulici, potom u OŠ Grigora Viteza na Krugama. Mlađa skupina djelovala je u prostoru DV Vrbik. Nošnje, rekviziti i ostalo bilo je smješteno po kućama roditelja: Josip Jambrek, Vesna Kutni, Ana Senjak. Plesačima sam znao reći da su dobri, ali njihovi roditelji bili su bolji. Već sam spomenuo da su sva putovanja realizirali upravo roditelji. Nikad se nisu miješali u moj rad i uvijek su bili uz mene, čak više nego djeca. Od samog početka sve do kraja aktivno su djelovali i pomagali ansamblu Mario Čapelj kao predsjednik, Jasna Gavranović kao tajnik i Josip Jambrek, Ententinovac dušom i tijelom. U određenim vremenskim periodima bili su aktivni još i Silvija Bukić, Ana Senjak, Milica Jambrek, Dubravko Krot, Vesna Kutni, Nena Kunštek Novak, Marica Kurtak i ostali.

Evo i popisa plesača koji su javno nastupali uz ispriku ako sam nekoga izostavio:
Ana Jambrek, Ana Pavičić, Ivana Kovaček, Nina Gavranović, Maja Putak, Ema Krot, Darijana Vučinić, Tamara Rudan, Maja Šoštarić, Ines Kravaršćan, Ana Ščrbec, Marina Orešković, Anja Šoštarić, Martina Štambuk, Martina Bukić, Maja Čapelj, Petra Kanjir, Iliana Mileta, Jelena Janda, Maja Križanec, Iva Rukavina, Ivana Galinac, Tea Rukavec, Maja Crnečki, Štefica Kravrašćan, Marina Veiner, Marija Mihovec, Helena Hađina, sestre Čibarić, Domagoj Vrbanić, Vice Senjak, Igor Bujnoh, Marko Kezarić, Davor Šakić, Damir i Branko Dobravc, Renato Bičanić, Ante i Marin Romić, Domagoj Porobić, Nikola Vrbanović, Zlatko Kolezarić, Kristijan Verunica, Dado Đaković, Karlo Remer, Dario Petešić, Neno Kunštek, Višeslav Radić, Mato Turković, Tomislav Kurtak, Mislav Mandir, Ivan Cerin, Ivan Galinac. U nekoliko navrata uskočili su i zabočanci: Ana Krmek, Dario Tomek, Goran Hertz i Andrea Mustač.

Mlađa dječja skupina:
Mirna Jambrešić, Magdalena Presečan, Vjera Šakić, Mak Pavelić, Iva i Tin Delipetar, Nikola Beara, Anja Popović, Tena Košutić, Bruna Gavranović, Marko Brkljačić, Vjeran Dubrović, Tena Kovačev, Ivana Nađ, Marko Martinović, Romina Tačković, Dominik Kovač, Ivana Cencelj, Ivan i Andrej Vesel, Ivana i Suzana Barač, Antonija Cerovečki, Maja Perišić.

Glazbenici:
Goran Kekić, Tomislav Prša, Jakša Papafava, Petar Varga, Denis Kos, Marin Vuković, Dalibor Medvedec, Hrvoje Lekić, Hrvoje Dupin, Srđan Stanojević ………

I tako, ententinovska čarolija je završila 2015. godine po odluci preostalih članova koji su uvidjeli da u budućnosti više nikad neće biti pravog Ententina. Pošteno.

PS
Ako sam nešto ili nekoga izostavio, javite, nadopisati ću.

2018-11-29T09:23:35+00:00