Zamislite da živite u vremenu kad ste ruku suprotnog spola mogli dotaknuti samo prilikom čestitanja blagdana, rođendana ili izražavanja saučešća. Zamislite da morate sa strahom i kriomice gledati zgodne momke. Zamislite da ste morali cijelu noć sjediti na grani uz rijeku ili jezero i čekati da vidite golo žensko tijelo. A kad i dočekate, uslijed silnog uzbuđenja ništa ne vidite. I dok se priberete one nemilosrdno nestaju poput vila iz vašeg vidokruga, i gledateljima preostaje da se objese rukama za granu, njišu i delirično zapomažu. Teška vremena.
Na 1. Smotri folklora u Ivanić Gradu koje je organizirao KUD “Ivanić Grad” na ćelu s Ivicom Gregurcem vidio sam najsočnije izvođenje drmeša u posljednje vrijeme. Izvela ga je izvorna skupina i Posavskih Brega, ali ne stariji već mladost . Momci i djevojke u dobi od 18 – 25 godina. U kratko vrijeme izvođači su nam na sceni uspješno prikazali smisao, sadržaj, ljepotu i emocionalni naboj pri izvođenju drmeša . Zato svima voditeljima i plesačima preporučam kao obaveznu folklornu literaturu odlazak u Posavske Brege i gledati drmeš . Naredni dio teksta nema veze sa izvođačima i izvedbom drmeša iz Posavskih Brega, jer o tome sam donio vlastiti stav prije mnogo godina.
Drmeš je duboko ukorijenjen u tradiciju središnje hrvatske i djelom panonske ravni. To nije ples samo puki ples zabave, već po podacima traje više stoljeća u našem narod i očigledno predstavlja svojevrsni povijesni simbol plesne kulture u Hrvata. U figurativnom smislu ples drmeš se sastoji od dva dijela. U prvom dijelu plesači izvode oštre vertikalne titraje, a u drugom dijelu se intenzivno vrti. U plesanju drmeša mladi su pokazivali svoj fizičku snagu i plesni karakter. Tu nije bilo mjesta za “mlitavce” jer su ih ostali naprosto pregazili. Uvijek sam se pitao zašto je drmeš tako dugo opstao u narodu jer ipak drmati se tijelom gore dolje ne predstavlja nekakvo plesno blaženstvo. To je između ostalog fizički naporno, a i možemo kazati besmisleno, ako se ne pozna smisao. U čemu je kvaka. U erotici! Jer ona traje i trajati će dok je ljudskog roda.
Drmeš je po mojem mišljenju bio u cijelosti natopljen erotikom. Nije bio samo cilj lijepo se drmati gore – dolje, već to bio način za stvaranje obostranog erosa. Djevojačke grudi se gibaju u sinkopičnom odnosu na tijelo i svom težinom (onda nije bilo grudnjaka) klopkaju po muškim rukama koje se nalaze u križnom hvatu ispred. A momci nakon svakog titraja nastavljali sve žešće sve uspaljenije i vatrenije. Ne znaš kome je slađe. A savršeno skladno pocupkivanje djevojačkih guzičica bio je prizor kojega kibiceri izvan kola nisu propuštali. To nije bila vulgarnost i razuzdanost već (prihvaćena – dozvoljena) plesna estetićnost prožeta finom i suptilnom erotikom.
Potreba za gibanjem gore – dolje je podosta u svjesnom ili nesvjesnom obliku prisutna u ljudskom rodu. Kad se smijemo glava nam se pomiće gore – dolje. Kad stvaramo novi život pomičemo se gore – dolje. Kad se veselimo skačemo gore – dolje. Kad plešemo drmeš pomičemo se gore – dolje. Dakle, možemo kazati da sreću i zadovoljstvo instinktivno pretvaramo u pokrete tijela gore – dolje. Stoga nije loša zamisao da se možda don Bakoviću predloži projekt Imati će Hrvata tko se u drmeš hvata i njegovom realizacijom značajnije doprinese natalitetu. Umjesto da spaja parove po tamo nekim opskurnim plesnjacima treba je pozvati tamburaše i sve potjerati u kolu. I kad krene trešnja, cika, smjeh već će u zoru pola njih biti u krevetu. Kakva viagra, kavi bakrači, narod je imao za to pravi afrodizijak, drmeš.
Danas izvođači nalaze erotiku ili eros u drugačijim situacijama i formama. Momci zasigurno ne bi bili pretjerano sretni da moraju u plesu još nositi na rukama i grudi njihovih suplesačica, a djevojke bi pozelenile da vide vlastite grudi na oznojenim dlakavim rukama svoji suplesača. Fuj. Ustegnute u grudnjake i steznike zakopčavaju svoju dušu i tijelo, a momci bi sve to nekako rađe napravili preko laptopa. Ne zamjeram im, jer svaka generacija stvara vlastite stavove i kriterije ali drmeš na sceni bez svog glavnog smisla neće biti vjerodostojan. Moramo biti glumci – izvođači koji će postići taj eros na sceni. On se ne treba vidjeti već se mora osjetiti.
Dakle, dragi moji izvođači i voditelji to su moja razmišljanja vezana uz drmeš . Dakako, ples drmeš možemo promatrati i sa etnološkog, sociološkog, kineziloškog i estetskog aspekta ali mislim da je i izneseni aspekt interesantan. Uživimo se i prepustimo mladalačkoj energiji, glazbi i drmešu . Gledajmo, osjećajmo ali ne pretjerujmo.