Djeca na 38. Smotri, 2015.
Kako mi je pružena velika čast ali i odgovornost od strane ZAFAZ-a, pratiti i procjenjivati vrsnoću izvedbi dječjih folklornih skupina i ansambala na 38. smotri folklornog amatera Grada Zagreb smatram korisnim napisati i završni osvrt kako bismo sagledali i unaprijedili pedagoški i stvaralački rad te sociološku poziciju ove važne i vrijedne djelatnosti u društvu.
Na Smotri je sudjelovalo 19 mlađih, 12 kombiniranih i 5 starijih folklornih skupina te tri dječja folklorna ansambla, ukupno 36. U programima je sudjelovalo 828 izvođača/ica (330 – mlađi, 236 – kombinirani, 95 – stariji, 167 – ansambli). Ako to usporedimo s prošlom Smotrom kada je sudjelovalo 685 djece vidan je napredak i folklornu obitelji smo povećali za 133 djece. Super. Osim djece iz Novog Brestja svi ansambli su od prošle godine sudjelovali i na ovogodišnjoj Smotri. Izvedeno je 56 folklornih koreografija od toga čak 23 praizvedbene. Taj podatak je važan za etnokoreologiju i stvaralaštvo koje je glavna motivacija djeci – voditeljima – koreografima. Dakle, već danas valja započeti razmišljati o praizvedbenim koreografijama za iduću Smotru jer to je jedini ispravni put.
Najčešće je prezentiran folklor Međimurja – 15, i Slavonije – 11 izvedbi. To i nije iznenađenje jer najviše javno objavljenih zapisa potječe iz tih područja. No valjalo bi se malo pokrenuti, prolistati literaturu ili otići na teren te obraditi nove folklorne sadržaje.
Postignut je značajan napredak u primjeni ispravnih pedagoških načela što je utjecalo i na poboljšanje kvalitete izvedbi djece. No, još se uvijek nismo u cijelosti riješili nadobudnih misli i uvijek nekako nastojimo dječji folklor osnažiti nekim temperamentnim ili kompliciranim plesom. To posezanje za plesnom građom, stranom dječjem folkloru, samo dokazuje da nismo imali jasnu i cjelovitu ideju. U dječjem folkloru ima vrlo atraktivnih tvorbi primjerenih za kraj izvedbe ali treba pokrenuti maštu ili poneki put otići u vrtić ili školu te promatrati kako se djeca igraju i kojim instinktivnim pokretima se izražavaju. Tu možemo puno toga naučiti i upotrijebiti. Ljepotu i dinamiku trebamo tražiti u dječjem, i iz toga razvijati pokret, korak te scensko oblikovanje.
Kad smo već kod toga primjetno je da je većina koreografa usvojila dio koreografski vještina ali još uvijek nije prepoznata neophodnost postavljanja dinamike koreografskog prikaza. To sam često navodio u stručnim izvještajima i mislim da je potrebno kazati ponešto o tome. Uobičajeno je da se nastoji postaviti progresivne tempo od početka prema kraju. To znači pojednostavljeno rečeno prvi broj je u tempu 80, drugi 90, treći 100, četvrti 110, peti 120. Eto uzmimo na primjer nekoliko dječjih igara s pjevanjem iz Međimurja koje se često koriste:
Plići =90
Mali bratec Ivo =100
Šečem šečem drotičko =110
Vrapček = 120
Srečali smo mravlju =130
Iz ovog vidimo da prilikom postavljanja dinamičke linije koreografije moramo voditi računa o tempima svakog “broja” i to skladno „poredati“. Isto tako valja naglasiti da svaka dječja igra s pjevanjem kao i narodni ples ima svoju optimalan tempo izvedbe, te pretjeranim usporavanjem ili ubrzavanjem vrlo lako možemo od istog napraviti grotesku, što svakako nije poželjno. Ovo što sam naveo je abeceda za početnike, naravno, daljnjim napredovanjem na tom području spoznati ćemo bezbroj načina za postizanje kvalitetne dinamike jednog scenskog prikaza.
Često smo slušali verbalne komunikacije na sceni, čak se s time pretjerivalo. To bi se trebalo svesti nam minimum jer rijetko kad je u tim govorima korišten krajevni dijalekt, a zbog nejakih glasova nismo čuli o čemu se radi i time je sadržaj bio nejasan. U našem izričaju primarno nastojimo prezentirati pokret, korak, geste, imitacije i pjesmice.
Iz godine u godinu se potvrđuje kako je dječji folklor i narodni plesovi ipak dvije različite izvođačke prakse i svaka od njih zahtjeva drugačiji pristup u procesu uvježbavanja i izvođenja. To ne bi trebalo miješati s istom skupnom djece jer tada njihove izvedbe nisu vjerodostojne. Gubimo dječje, a iskrivljujemo odraslo.
Meni, posebno važna i vrijedna jest činjenica da su dječje igre s pjevanjem izvodili vrhunski tamburaški sastavi i to vrlo uživljeno i svirački raspoloženo. To me je baš ganulo jer godinama su tamburaši s gnušanjem prihvaćali takve zahtjeve. Čak što više i „najjači“ aranžeri su se prihvatili tog posla i dobili smo jednu novu glazbenu praksu koja je i u svijetu rijetko zabilježena. No, moram istaknuti, da se prvi u to, prije tridesetak godina, upustio Dražen Vraga. Sad nam još preostaje posvetiti se dječjim tradicijskim glazbalima koja su jeftina i primjerena svakom djetetu i kad se dobro slože mogu stvarati izvrsnu glazbu.
Zagreb je, uz postojeće DFA Sesveta i HKUD Željezničar dobio i treći dječji folklorni ansambl D. Domjanić iz Vugrovca. Povećao se ukupni broj malih folkloraša i broj praizvedbi. Očigledno ima interesa kod gradske populacije za folklornim sadržajima i to moramo koristiti. Svakako je najvažnije imati obrazovane voditelje jer jedino će oni pedagoški ispravnim načinom rada uspjeti animirati i zadržati djecu u svijetu folklora.
