Dječji folklorni ansambl Ethno

Davne 2005. godine kada su djeca iz ansambla Ententin već odrasla jedan „ozbiljan“ suradnik kazao mi je kako je velika šteta za hrvatski i gradski folklor što više ne radim s djecom i kako bih o tome trebao promisliti. Odslušao sam te hvalospjeve misleći, eto još jedan licemjer. Čekao sam da mi kaže, što me u stvari treba. No, srećom, sve je ostalo na pohvalama, ali se, nekako, samo po sebi aktualiziralo pitanje dječjeg ansambla. I tako, malo sam promišljao, analizirao svoje mogućnosti i spoznao kako još uvijek imam snage i volje raditi s nekim novim klincima. Do sada sam bio u tome uspješan i svima podario DOBRO, zašto ne pokušati opet. Uz pomoć nekoliko teta iz vrtića: Andrea Šipek-Dv Budućnost, Andrea Antić – DV Vrbik, Božena Kuštre-DV Trešnjevka i Gordana Kološić -DV Srednjaci obavio sam razgovore s roditeljima djece koja su plesala folklor u vrtićima i uspio okupiti oko 30-ak djece. To je bio podosta uspješan model animacije i preporučio bih ga svima. Danas, u folklornu aktivnost , djecu možemo dobiti jedino ako ih animiramo već u vrtićkom uzrastu i važno je, prvo se obratiti roditeljima jer oni će ipak u tom periodu podnijeti najveću obavezu, a to je „mrska vožnja“. Kako je DV Vrbik, u kojem sam iznajmio prostor smješten, skoro pa u centru Grada, to mi se iz iskustva, nije činilo kao najbolje rješenje. Već otprije znao sam kako dječje skupine treba osnivati u naseljima s puno djece (prigradskim naseljima) gdje djeca mogu ići sama na probu bez pratnje roditelja ili da isti ne trebaju paliti auto. Samo naselje Vrbik je bilo „staro“, nije bilo djece, to sam doznao po broju upisane djece u tamošnju osnovnu školu kad sam radio animaciju. Vjerovali ili ne iz naselja Vrbik upisalo se samo dvoje djece, a svi ostali su bili iz drugih zagrebačkih kvartova. To nije bilo obećavajuće, ali kad sam već izvršio animaciju i prve upise, bez obzira na skeptičnost, smatrao sam poštenim krenuti pa kako bude. Ne znam je li to mana ili prednost, ali kad se pokrenem, onda ne stajem.

Započeli smo s radom u 10. mjesecu 2005. godine i već povodom božićnih blagdana izveli tri folklorne koreografije. Uvidio sam kako skupina ima predispozicije za ozbiljan rad i ostvarenja zavidne plesno- voklane vrsnoće. Iduće godine, zbog interesa, oformio sam i mlađu skupinu. Narednih godina ansambl je redovito uvrštavan u završne večeri najuspješnijih izvedbi na Smotri Grada Zagreba, osvojeno je prvo mjestu na državnom festivalu dječjeg folklora u Kutini, ostvarena su gostovanja na raznim festivalima u Hrvatskoj, i na nekoliko međunarodnih (Slovenija Vojvodina, Belgija i Poljska). Posebno vrijedno spomena je nastup mlađe skupine, s NEfolklornom kompozicijom „Male crne točkice“ na dječjem festivalu „Mali Split“ u Splitu, gostovanje na Festivalu djeteta u Šibeniku, sudjelovanje na međunarodnom folklornom festivalu u Lublinu (Poljska), po meni, jednom od nabolje organiziranih festivala (prijavite se). Navest ću jedan događaj koji će kazati sve o festivalu. U 18.00 sati službeno se treba otvoriti festival. Svi izvođači, 300 djece, spremni su iza pozornice i čeka se gradonačelnik. Direktorica festivala, inače bivša balerina, kojoj iz očiju na čas vidiš vraga, a na čas anđela, u 5 minuta do šest sati započela se nekako neurotično ponašati i mislili smo da se dogodila neka velika nezgoda ili sl. Kad li, u 18.00 sati dolazi gradonačelnik i otvara smotru u 18.05. Nakon što je otvorio smotru, došao je iza scene, i kad je direktorica započela vikati na njega zbog kašnjenja, sva djeca su ostala u šoku, a ja sam uživao i, konačno, doživio da imam barem negdje istomišljenika/icu.

Kao što sam naveo, Ethnovci su dolazili iz različitih kvartova i sredina i na početku je bilo podosta muke u stvaranju radne atmosfere i međusobne pozitivne interakcije. Zanimljivo je u tom pogledu usporediti djecu iz osamdesetih (KUD Croatia), devedesetih (Ententin) i desetih 21. stoljeća (Ethno). Kako su desetljeća prolazila uočljivo je bilo kako su djeca sve teže „podnosila“ ozbiljan rad, ostvarivala međusobnu komunikaciju, toleranciju i suradnju; prihvaćala zajedništvo; izražavala osobnu kreativnost. No, ipak i ovaj puta, upornost i kvaliteta vođenja dala je rezultate i vremenom, postali su sasvim solidna klapa i vrsni izvođači. Uslijed brojnih nastupa i gostovanja razvijalo se međusobno zajedništvo i pripadnost ansamblu te se počelo s ponosom to osjećati i izjašnjavati: Ethnovci!
Uostalom i fotografija u prilogu to potvrđuje.

I ovom prilikom nisam imao problem s roditeljima. Svi su bili spremni pomoći prema svojim sklonostima i mogućnostima. Tu bih izdvojio Ljiljanu Koch i Snježanu Gernhardt koje su redovito išle kao pratnja s djecom na putovanja. Najveću pomoć mi je pružila gđa Keblar, ne samo moralnu već je sponzorirala, u cijelosti kupnju adekvatnu obuće, dijelove kostima i tiskanje majica. Hvala svima!

S animacijom djece u tamburaški sastav nisam imao uspjeha i bio sam prinuđen tražiti neka druga rješenja. Dosjetio sam se da bih mogao otići u glazbenu školu Rudolfa Matza na Selskoj jer sam tamo davno prije otkrio Gorana Kekića, sjajnog violinistu pa možda opet i ovom prilikom budem te sreće. I bio sam. Doveo sam malu Jelenu Špoljarić, tek je započela svirati violinu, a kasnije se pokazala kao odgovorna vrijedna i pametna djevoj/čica/ ka s kojom i danas surađujem. Kako je Petar Varga, koji je započeo s folklornom svirkom u Ententinu, nastavio raditi kao voditelj tamburaških sastava, ostvarili smo obostrano korisnu suradnju. Pojedini članovi tamburaškog sastava KUD-a Mihovil Krušlin iz Šenkovca započeli su svirati za Ethnovce. Bila mi je milina s njima surađivati. Vrsni svirači/ce i dobro odgojena djeca. Mihael Emanuel Večković (gajde) i Jakov i Knežević (samica) postali su poznati po svojoj zajedničkoj i atraktivnoj svirci, a Katarina Knežević je ostvarila zapažene svirke na dvojnicama.

Za rad ansambla prve četiri godine nisam od nadležnih dobio ni kunu dotacije , bez obzira na izvrsna postignuća. Pisao sam brojne molbe i žalbe, ali uzalud. I očito je to primijećeno, u što sumnjam, vjerojatno je netko iz sjene potegnuo neke veze pa su mi dodijelili skromnu dotaciju kako bi me umirili, a ona nije bila dovoljan ni za pokriće troškova prostora. Vidjevši odnos nadležnih bilo mi je jasno kako neću moći dugo održati rad, jer kako su djeca rasla tako su rasli i troškovi. Dogurao sam do 2012. godine i zaključio, s obzirom na okolnosti, kako više djeci iz starije skupine ne mogu pružiti adekvatan napredak i motivirao sam ih na odlazak u poznate folklorne ansamble u Gradu. Poneki su nastavili plesati u ZFA dr. Ivana Ivančana, FA I.G. Kovačić, FA Zagreb – Markovac i PVA Ethnotine. Još godinu dana nastavili smo raditi s mlađom dječjom skupinom koja brojala oko 15 djece i bili su izvrsni, poglavito u vokalnom izričaju. Uspjeli smo snimiti čak i dva 2 CD-a. Nadao sam se da će se te godine priključiti još djece pa da nastavimo s radom, ali nije išlo i 2013. godine prestali smo s radom. Žalosno, ali osim mene, voditeljice i djece to nitko nije tako doživio čak ni primijetio. Čak ni „suradnik „ s početka ovog teksta.
I dalje smatram, kako je rad s djecom u uvježbavanju hrvatske folklorne baštine nevjerojatno korisna obrazovna, sociološka i psihofizička aktivnost kako za djecu, roditelje tako i za Društvo u cijelosti. No, malo je istomišljenika poglavito u „strukturama“ i očito je da ovakav način rada i stvaralaštva s djecom usmjeren prema očuvanja hrvatske tradicijske kuture nije prepoznat i adekvatno cijenjen.

Vjerujem kako će se i to s vremenom promjeniti nabolje i da će nove generacije folklornih voditelja djelovati u puno povoljnijem društvenom okružju.

Voditeljice:
2005. Nataša Rukavina
2006.- 2013. Đurica Svaton
Korepetitorica:
2010.-2013. Andrea Antić

Članovi ansambla:

Djevojčice

Abramović Magdalena, Antunović Paula, Blažinić Lucija, Buriša Mateja, Đurić Lucija Nera, , Gernhardt Petra, Grdanović Dorotea, Grdanović Lorena , Grgić Ana, Grgić Katarina, Hranilović Paula, Kasalo Ena, Keblar Ana, Keblar Iva, Kelihar Lucija, Knežević Katarina, Knežević Paula, Kučko Barbara, Lea Ivanković, Logožar Lorena, Majdandžić Andrea, Majdandžić Maja, Majerić Barbara, Meštrović Magda, Meštrović Marta, Miković Maja, Munger Laura, Nadinić Lara, Opačak Magdalena, Periš Stela, Pleština Marija Gracija, Pupačić Antonija, Savić Lara, Tačković Andrea, Županić Viktorija, Večković Paula.

Dječaci
Antić Andrija, Filipović Grčić Bartol, Knežević Jakov, Knežević Karlo, Mandac Lovro, Mandac Petar, Pavao Boršak, Pupačić Mihovil, Sučić Karlo, Škreb Nikola, Švenda Marko, Večković Mihael Emanuel, Žlibar , Žlibar Danijel, Županić Domagoj,
Tamburaši
Hrg Sara, Špoljarić Jelena, Luketić Ana Marija, Kraljić Mija, Turk Tomica, Turk Bruno, Šoštarić Jurica