Četiri lijepa dana, baš
Doći automobilom, najkraćim putem, od Zagreba do Koprivnice, za mene je još uvijek nemoguća misija. Uglavnom, svaki put sam od nekoliko mogućih pravaca, izabrao pogrešan. No, zadnji puta, slučajno sam pogodio. Desno skretanje za Vrbovec, zaobilaznica i eto me u Koprivnici. Taj zadnji puta, bio je odlazak na Hrvatsku školu folklora koja se održala od 03. 01. – 13. 01. 2017. Organizator kao i uvijek do sada prof. Srebrenka Šeravić ispred Hrvatske matice iseljenika, a voditelj škole je dipl. etnolog i polonist, Andrija Ivančan.
Na školi je bilo oko 110 polaznika od čega 90 plesača koji su savladavali plesove dinarske zone. Po samom dolasku osjetio sam dobru atmosferu, a to se potvrdilo već prve noći. Nisam mogao zaspati i oko 3 sata odšetao sam do prostora gdje je bilo dozvoljeno pušenje, misleći kako ću vjerojatno biti sam ali grdno sam se prevario, tamo je bilo gužva, a još veća u prostoru za ples. Pitao sam što se to slavi? Ništa – odgovaraju – tek počinjemo. Grijanje u hotelu, barem u sobama bilo je besprijekorno i moglo se ugodno odmoriti i odspavati ali sudeći po dobrom raspoloženju mladeži to s grijanjem njima i nije bila prevažna stvar.
Moram istaknuti i činjenicu da gđa Srebrenka Šeravić ove godine odlazi u zasluženu mirovinu, a ona je bila dobri duh škole i ostavila trajan trag u sjećanju brojnih generacija polaznika. Organizator Hrvatske škole folklora bila je 25 godina, od 1992. – 2017. Odradila je ukupno 48 škola folklora. Niti jednom nije izostala. Svaka čast. Osobno mogu kazati, kako je gđa Srebrenka bila pravi profesionalac. Odgovorna, savjesna i pouzdana. Prema polaznicima škole je bila susretljiva, brižna i suosjećajna ali i vrlo rezolutna i britka kad je za to bilo potrebe. Čujem da su joj polaznici škole samoinicijativno priredili dirljiv oproštaj, ispunjen istinskim emocijama i zahvalama za sve što je do sada učinila. Sjajno, folkloraši su uvijek imali srce i dušu. Vjerujem kako odlazak u mirovinu ne znači i odlazak sa škole folklora i da ćemo je tamo još vidjeti, ako ništa drugo, onda kao dragog gosta.
Već sam to u nekoliko navrata naglašavao kako da me oduševljavaju ove nove generacije folklornih voditelja zbog pažnje kojom prate moja predavanja iz kinetografije. Prvo predavanje sam održalo u nemogućim uvjetima. U prostoru je ponestalo grijanja, a vani je bilo minus pet i možete si zamisliti kako je bilo slušati predavanja u tim uvjetima. Bilo smo svi u vestama i kaputima, ali izdržali smo, i to svi na broju. Vrijedno je istaknuti i podatak da je nakon predavanja deset polaznika položilo Kinetografiju, što daje nadu da ćemo ubuduće imati podosta pismenih folklornih voditelja i da će folklorašenju polako doći kraj.
Vrlo interesantan je bio program škole u večernjim satima. Pogledali smo film o dr. Ivanu Ivančanu, nazočili promociji knjige Dragutina Kokše pod naslovom „Veliki čovjek iz malog sela“ – biografski zapisi o dr. Ivanu Ivančanu. Svjedočili smo i koncertu jedinog nam profesionalnog KUD-a, održanog u Splitu, gdje je publika na kraju koncerta, od oduševljenja doslovce nogama polupala pod. Lado se „ponovo rađa“ i po svemu sudeći prestaje biti profesionalnim KUD-om. Iz Koprivničkog Ivanca su nam došle gospođe koje su pokazivale zanimljiv i poznati vez iz vlastitog kraja. U svim navedenim prigodama polaznici su imali prilike kušati oblizeke iz podravske kuhinje. Gdo to more sad reči da su podravci škrti. Kaj god. Oni su samo malo šparni.
I zadnji dan, jedno ugodno iznenađenje, nešto novo na školi folklora – prvo takmičenje plesnih parova u izvođenju društvenih plesova. Ideja i organizacija pripada grupi polaznika koju su sačinjavali: Ivan Mihovec, Tanja Maleš Krznar, Davor Cvetanović, Bruna Bilić i Jelena Dragić. Ono što me posebno ugodno iznenadilo je pristup i ozbiljnost u organizaciji i odaziv samih polaznika. Za takmičenje se prijavilo 20 plesnih parova dakle 40 plesača što je gotovo polovina svih polaznika. Iz riječi Ivana Mihovca, koji je bio glavni „gonić“ cijele priče, naslućuje se da je sve to nastalo iz želje da se što kvalitetnije provede slobodno vrijeme, a i da se polaznici što bolje upoznaju, približe i bolje „prislone“. Tko zna, možda je inspiracija za tu priču bila i činjenica da tabananje i skakanje u dinarskim kolima svakako ne motivira dovoljno plesnu interakciju (opojnost, zanos, strast, harmoničnost, koketnost i sl. ) vrlo pristalu i poželjnu među mladićima i mladicama. I eto sjajnog rješenja – parovni ples: salsa, rokenrol, tango valcer – gdje češ bolje. Tijela i pokreti, ponekad puno bolje i uspješnije „sparuju“ od riječi.
Program je pratila stručna komisija u sastavu Srebrenka Šeravić, Marijana Grgić, Vido Bagur i moja malenkost – odabrana kao predsjednik stručnog tima. Imali smo pripremljene bodovne liste, i brojkama od 1 – 10 procjenjivali vrsnoću svakog plesnog para. U početnoj fazi smo se malo privikavali, ali kasnije je već bilo lakše. S tugom smo ispraćali parove koji nisu prošli dalje, a ponekad i s nevjericom jer baš su bili po nekome favoriti. Ali matematika ponekad zna biti surova i nažalost ne uvažava emocije. Ubuduće bi organizatori trebali sadržajnije kreirati ulogu stručne komisije. Možda više dati prostora za usmene komentare, pružiti im priliku da i oni prikažu svoje plesno umijeće pa da vidimo tko tu koga ocjenjuje i sl.
Izvedbe su tekle u savršenom redu. Plesni parovi su imali brojeve prilijepljene na leđa, jest da su im u plesnom zanosu znali odletjeti ali dežurna ekipa je brže bolje to podizala s poda i „zakucavala“ ponovo takmičarima na leđa. Režiserka i snimateljica TV prijenosa za Hrvatsku i Svijet bila je Jelena koja je to vrlo profesionalno obavljala. Čak i više od toga. U nekim trenucima smo više vidjeli nju nego plesače, ali to je tako, svaki trenutak se morao zabilježiti. U direktnom prijenosu nema se mjesta za pogreške. Puno pohvala je došlo za kvalitetu prijenosa iz našeg iseljeništva u Americi i Australiji. Davor i Bruna prebrojali su glasove, malo im se sve to oteglo ali spretni Ivan je te vremenske rupe ispunio zanimljivim sadržajima.
Od 20 plesnih parova koji su nastupili u dvije grupe, izabrano je deset, pa pet i zatim finalisti. U finale su se plasirali Ema Kukulić i David Cesar te En Lebar i Ive Tuba. Pobjednici su bili EMA KUKULIĆ I DAVID CESAR. Čestitam. Bilo jako uzbudljivo i interesantno gledati te plesne izvedbe. Parovi su se u kratko vrijeme, par sati, stvarno dobro pripremili. Bilo je i slučajnih posebno nadahnutih plesnih kreacija. Osjetila se strast, želja, improvizacija ali bez natjecateljskih pobuda koje obično uništavaju opuštenost, inovativnost i uživljenost. Svi su željeli dati svoj prinos ideji – događaju i sveukupnom raspoloženju. A bogami, ugoditi i sebi. Nisu se na tome štedjeli. Isitni za volju među folklorašima ima sjajnih talenata koji bi bez problema mogli ravnopravno sudjelovati na ovakvim plesnim takmičenjima. Toplo se nadam da ćemo ovu plesnu manifestaciju redovito gledati na narednim „Školama“ jer to ona svakako zaslužuje. Očekujem barem pet parova i na mojoj manifestaciji „Drmeš-da“.
U ponedjeljak, nakon doručka i nekoliko kavica zaputio sam se prema Zagrebu, razmišljajući kojim će me trasom sudbina sad odvesti, kroz Bjelovar, Križevce, Ludbreg. Prepustio sam se prometnim znakovima i odvozio starom cestom preko Križevaca. Zavoj, zavoj, pa opet zavoj. Ostala mi je nejasno kako mi je promakla zaobilaznica, kojom sam došao. Nadam se većoj sreći iduće godine.