Ni studenti više nisu kao nekad. Žale se da ih je pritegla bolonjska konvencija i da više nemaju uopće slobodnog vremena. Moraju jadni učiti. Zamisli, odaberu studiranje i onda se žale da moraju učiti. Što bi htjeli. Studirati i ne učiti. To više ne prolazi. To su mogle moje generacije i zato današnje to moraju nadoknaditi. Učiti za sebe i za nas. To je bolja varijanta od one koja će ih obavezati da rade i plaćaju za sebe i za nas. Makar ne bi imao ništa protiv toga. Mladi nek crnče, a stariji nek’ uživaju i putuju svijetom. Da ima ipak studenata koji mogu uspješno učiti i plesati pokazao nam je 9.12.06. folklorni ansambl SKUD – a Ivana Gorana Kovačića koji je održao cjelovečernji folklorni koncert u dvorani Hrvatske vojske. Izvedeno je 10 folklornih koreografija, jedan pjevački i jedan tamburaški intermeco. Dvorana je bila ispunjena, a ja sam kartu kupio preko veze. Super. Kako je to godišnji koncert izveden na javnoj pozornici i za javnost iznijeti ću svoj doživljaj u pisanom obliku. To je bio klasičan folklorni koncert bez režijskih zahvata, koncepta, scenografije, voditelja programa i sl. Samim izvođenjem ovog koncerta goranovci su i dalje ostali pri vrhu zagrebačke folklorne scene.
Folkloraši grada Zagreba trebaju se do poda pokloniti i zahvaliti vodstvu DOM-a HV što nam izlaze u susret i omogućavaju održavanje koncerata u kvalitetnoj dvorani i to pod vrlo prihvatljivim financijskim uvjetima. No, ta scena ima neke manjkavosti na koje bi trebalo upozoriti i prirediti izvođače. Prvo, tamburaši su prostorno podosta odvojeni od plesača, a plesači su barem 10 metara udaljeni od publike. U zahtjevnim folklornim koncertima to može biti presudno u stvaranju potrebnog ugođaja i povezanosti izvođača i publike. Na ovom koncertu te objektivne poteškoće u izvođačkom smislu nisu uspješno riješene.
Stil plesnog izvođenja bunjevačkih plesova postao je stvarno nakaradan. Vjerujem da se izvođenjem te točke asociraju uspomene na legendarnog voditelja Bracu Todića ali stil izvođenja treba mijenjati. U bunjevačkim plesovima se ne lupa nogom o nogu već se nogama „šara“, kvrca i improvizira. Pomiješan je stil podravaca iz Mađarske i Bunjevaca. Ako ansambl nastavi s izvođenjem te koreografije onda se stil plesanja treba uskladiti s pravim bunjevačkim plesnim stilom.
U Matoševoj koreografiji Međimurskih plesova najbolje smo mogli primijetiti promjenu plesnog stila u jednoj koreografiji. Prva dva plesa izvedena su u prekrasnom međimurskom stilu. Onako prirodno, lijepo i izvorno. I zatim dolazi Idete nam japa dime, Međimurski lepi dečki i Falila se Jagica gdje se stil potpuno izjednačio s Ladovskim stilom iz koreografije Dr. Ivana Ivančana (Međimurska pisana nedjelja). Ta promjena stila plesa u jednoj koreografiji se ne bi se smjela dogoditi. Treba biti dosljedan.
Izvrstan stil je pogođen u prigorskom drmešu. Oštri vertikalni titraji tijela su se održali i u najbržim vrtnjama.
Vrlo uživljena izvedba moslavačkih kola ponovo nas uvjerava da se u arhičnim kolima krije velika duhovna snaga i ljepota.
Skokovi u plesnoj figuri lete iz Vrličkog kola bili su jako dojmljivi. Izvrsna skočnost, estetičnost i spretnost pri doskoku svrstavaju ovog mladog plesača u rang s najboljima. Ovo je primjer kad skakač sam napravi sve, još da je imao snažniji impuls od ostale trojice plesača, let bi vjerojatno trajao i duže. Djevojke u Vrličkom kolu nisu stilski bili definirane i dotjerane. Trebalo je više sjesti na noge i odlučnije se kretati po prostoru.
Najbolji dojam ostavila je izvedba podravska svadba u Mađarskoj. Izvrsna scenska atmosfera, a plesači su pokazali da znaju plesati. Podbijance su izvodili nepogrešivo točno.Svaka čast. Plesanje plesača na stolu je ukorijenjeno u tradiciju ali valja paziti da ne postane groteskno i neukusno. Sada je bilo na granici.
Jedino kašnjenja s izlaskom na scenu dogodilo se tamburaša. Jadničci, nisu stigli za 8 minuta presvući gaće, košulju i lajbek te objesiti tamburu oko vrata. A zatim ih postavilo u ravnu liniju. I navirkuju se kroz preko tambura, da vide tko, što i kako svira. U ravnoj liniji čak i Rolingstonsi ne sviraju. Ljudi se za vrijeme svirke moraju vidjeti. Zato postoji polukrug ili……. Ali intermeco su dobro odsvirali. A posebnu izvedbu je prikazao basista. Objašio on bajs, pa čas gura, a čas zaljubljeno šapuće žicama, pa čas ga zagrli i njiše se strastveno s njime kao da su čovjek i drvo jedno. Rijetko je vidjet ovakvu ljubav između čovjeka i drveta ali intimnostima nije mjesto na sceni već u krevetu.
Otmjena lionska svila na tijelu još ponosnije bunjevke stajala je čvrsto i uznosito i bila je neprobojan oklop od nasrtljivih bečara. Ali na ovom koncertu skuti bunjevačke nošnje, smećkasto žute boje, na tijelu prekrasne plavuše uznemirili su se poput nestašnih morskih valušćića sabijenih u tjesnac.
Na kraju koncerta jedan plesač se oprašta u ime ansambla od dvije članice. Najavljuje prvu, a drugu, vidi vraga odnio aplauz. Nije se spremio za tu odgovornu ulogu. Nakon pljeska trebao se zahvaliti imenom i prezimenom drugoj plesačici. Božićno je vrijeme. Što mu netko nije prišapnuo da zaželi publici sretan Božić i Novu Godinu onda bi lucidna režijska zamisao da na kraju svi izvođači otpjevaju božićnu pjesmu imala smisla.
Kovačić nam je pokazao da zna i umije plesati i pjevati ali nas svojim scenskom izvedbom nije uzbudio i uznemirio. Kao da je nad izvođačima cijelo vrijeme visjela bolonjska stega ili metronom koji je obuzdavao njihovo plesno raspoloženje. Umjesto erupcije imali smo skromno prskanje emocija i to najviše u podravskom folkloru iz Mađarske. Intenzitet i punoća zvuka pratećeg sastava nije bila dovoljna da u ovom prostoru dopre do žila i srca. A tempa su bila pretjerano suzdržana uslijed čega su npr. koreografije Branka Šegovića izgledale poput dvorskih plesova iz srednjeg vijeka.
Izostala je svaka umjetnička invencija izvan standardnih koreografija. Za godišnji koncert treba više strasti i želja kako plesača tako i umjetničkog vodstava. To se ne odrađuje, za to se živi. Plesače treba motivirati i potaknuti. Oni su nježne i suptilne dušice kojima treba samopouzdanje, potvrda, pohvala i primjer kako i zašto. Na vrućoj voditeljskoj stolici nakon Brace Todića sjedili su doktor znanosti Tvrtko Zebec, profesor etnologije Ivica Ivanković, bivši plesač Brane Milas i profesor etnologije Goran Ivan Matoš. Svaki od njih je pokušao nešto ali sve je ostalo nedorečeno. Možda zbog nestrpljivosti članova i nadležnih. Čekamo umjetnički rukopis Dubravka Radića (koncepcIja programa, režija, scenske poveznice, uvrštenje praizvedbenih koreografija, isticanje solista). Nadam se da će imati vremena.