Lado i ja definitivno se ne možemo izbjeći. Nenajavljeni mi ulaze u popodnevni san, raspiruju slatke snove i sunovraćuju u realnost. Čak i ako je od Lada previše je, ali ovaj puta je bilo opravdano jer je bilo poučno vidjeti kako su ladovci uspjeli u svom desetominutnom gostovanju u emisiji Hrvatska uživo (8.11.2010) vrlo učinkovito demontirati status nacionalne kuće.

U emisiji je šest djevojaka i četiri momka uz pratnju gajdaša otpjevalo pjesmu “Alaj fino to baranjsko vino”, a vodstvo Lada, nam je ukratko najavilo nadolazeće koncerte i projekte. Kad bi se na taj način predstavila izvorna folklorna skupina ili ansambl u toj emisiji i u tom terminu, to bi bilo očekivano, ali nacionalna kuća je ipak trebala zatražiti gledaniji termin, veću minutažu, a i prostorne uvjete za predstavljanje cijelog izvođačkog sastava. No kad se pristaje na takav oblik promocije onda ne treba čuditi što naša javnost ne razlikuje folklorni amaterizam od profesionalizma.

No to nije sve. Predstaviti profesionalni ansambl i najaviti prigodni koncert povodom 61. godišnjice osnutka
(to još nisam čuo da se slavi) izvedbom pjesme “Alaj fino to baranjsko vino” potvrđuje višegodišnju umjetničku i programsku blago rečenu stagnaciju ansambla i zastranjivanje od umjetničkih zasada i kriterija ustoličenih od stane Z. Ljevakovića i dr. Ivana Ivančana. Navedenu pjesmu, neosporno narodnu i baranjsku, od kada sam u folkloru, znači barem tridesetak godina, folkloraši vrlo često pjevaju u trenucima zabave i opuštanja. ali interesantno, nikad je nisam čuo u koreografijama ozbiljnih koreografa. Možda bi neupućene čudilo kako to da u toj omiljenoj i poznatoj baranjskoj narodnoj pjesmi nije pronađena inspiracija i nadahnuće za postavljanje na scenu ali svaki štovatelj i poznavatelj “zagrebačke škole folklora” i univerzalne estetike osjetiti će se da se radi o svojevrsnom folklornom šlageru i bećarštini neprihvatljivom u dostojanstvenom predstavljanju baranjske folklorne umjetnosti. Dakle slijedom toga kad nekom drugom prilikom ladovci graknu “Otvor ženo kapiju……..” ne treba se uznemiravati već samo kliknuti po daljinskom upravljač.

Ravnateljica nas je obavijestila, između ostalog, da se doskora namjerava otkriti bista osnivaču i koreografu Lada, Zvonimiru Ljevkoviću u prostorijama Lada. Ta je inicijativa i realizacija za svaku pohvalu ali o umjetničkim dostignućima Zvonimira Ljevakovića ipak je trebao govoriti prisutni “umjetnički” ili umjetnik s težinom koji bi to na uzvišen i vjerodostojan način predstavio javnosti. Vidjeli smo i kratki izvještaj s turneje po Americi, opet naravno uz inserte iz Ljevkovićeve i Ivančanove koreografije, a u montaži su barem mogli pripaziti i sakriti poluprazno gledalište. Na kraju priloga “umjetnički” je izjavio da se Lado više cijeni vani nego u nas. To je po meni sasvim očekivano jer se Lado vani predstavlja u punom izvođačkom broju s koreografijama Ljevakovića i Ivančana, a NAS evo već skoro dva desetljeća “očajava” Veronikama Desiničkama i raznoraznim folklorno – koreografskim pokušajima (promašajima).

Ovakvo, nemušto, javno predstavljanje, jedinog nam profesionalnog kuda, govori da vodstvo nema osjećaj odgovornosti i poštovanja prema profesionalizmu odnosno umjetničkoj ostavštini i postulatima svog utemeljitelja i toplo se nadam da na postavljanju njegove biste neće otpjevati “Alaj fino to baranjsko vino”.