Kao i mnogi građani Hrvatske s nestrpljenjem i ponosom očekivao sam otvaranje Svjetskog rukometnog prvenstva u Splitu jer to je ipak najveća sportska manifestacija od osamostaljena. Istinski spektakl koji nikog ne može ostaviti ravnodušnim. A kad sam čuo iz povjerljivih izvora, da će se na otvaranju predstaviti i hrvatski narodni plesovi, pomislio konačno netko pametan se sjetio «našeg zlata».
Nakon odgledanog televizijskog prijenosa otvaranja ostao sam zaleđen, sablažnjen i uvrijeđen te nisam mogao povjerovati da je moguće na otvaranju velebne sportske priredbe dopustiti izvođenje takve diletantski zamišljene i izvedene plesne predstave. Pod radnim nazivom Plesom po Svijetu – plesna stilizacija inspirirana hrvatskim i folklorom zemalja sudionica u režiji gosp. Krešimira Dolenčića i uz sudjelovanje Lada (prema najavi voditeljice programa) izgledala je kao halucogeno šepesanje po tamnim i opskurnim prostorima međuzemlja.
Kome još danas može pasti na pamet da u takvoj situaciji predstavlja s: breakdancom već davno zaboravljenoj uličnoj plesnoj zanimaciji iz osamdesetih godina; psihodeličnom glazbom neprepoznatljive melodijske linije; stiliziranim kostimima nalik na odore istočnjačkih duhovnjaka, morbidnim ugođajem tipičnim za obredne plesove prizivanja duhova, predstavom na razini školskih priredaba i aerobik takmičenja. A najveći promašaj (šteta) je napravljena nestručnom i nemuštom stilizacijom hrvatskih narodnih plesova čime su osakaćeni i unakaženi najljepši plesni i koreografski biseri hrvatske folklorne baštine i stvaralaštva. Pred 12 tisuća „napaljenih“ Splićana izvesti dva plesna para u splitskim nošnjama, «sakriti ih u zapećak scene» i zadati im trivijalni plesni korak upućuje da autori nisu imali trunke senzibiliteta za trenutak, za događaj, za spektakl. Nadam se da etnokoreolozi drugih zemalja koje su bile zastupljen plesom nisu gledali otvaranje jer bi zasigurno imali razloga za službeni protest. U toj predstavi nije bilo ničeg avangardnog, novog ili originalnog, a najmanje, prepoznatljivo – hrvatskog. Tome se može pridodati, i da sama koncepcije predstave neodoljivo podsjeća na uspješnu koreografsku potku folklorne koreografije dr. Ivana Ivančana izvedene na otvaranju Univerzijade u Zagrebu.
U Dublinu, 1994, tada potpuno nepoznata irska plesna grupa Riverdance izborila se za par minuta u programu Eurovijzije i nakon toga je postala svjetska plesna atrakcija izvodeći inačice nacionalnog plesa – stepa. Danas, na svakom kutku zemaljske kugle plesači svih dobnih uzrasta stepaju a gledatelji hrle na nastupe irskih plesača. Nismo li se mogli ugledati na pametne irce i iskoristiti trenutak te okupiti sve priznate stručnjake i stvaratelje s područja folklorne umjetnosti i stvoriti grandioznu predstavu za kamere iz 170 zemalja. Zamislite koliko toga vrijednog bi mi Hrvati iz naše bogate plesne tradicije imali ponuditi. Propuštena je povijesna prilika za svjetsku promociju hrvatske folklorne umjetnosti jer smo se po ne znam koji puta prema istoj ponijeli krajnje neozbiljno i neodgovorno a istovremeno smo se nastojali sluganski i ulizivački dodvoriti svijetu kroz kvazi moderne etno trendove čemu isitni za volju autor(i) u stvaralačkom smislu nisu dorasli.
Goran Knežević