Markovčani su svojim koncertom potvrdili da pripadaju u sam vrh folklornog amaterizma Plesači – pjevači su izvrsno odradili svoj dio posla. Čestitam im na trudu, pozitivnoj energiji, angažiranosti i plesno – glazbenom umijeću. Primijetio sam izvrsne plesne i vokalne solistice – soliste. Ma, što tko mislio markovičani su na svojim amaterskim plećima uspješno iznijeli vrlo težak, složen i zahtjevan folklorni koncert. Mislim da je sad suvišno pričati o izvedbenoj kvaliteti markovčana , makar nikad dosta hvale amateru, ali osobno, zainteresirala me jedna druga pojava, a to je promjena scenskog identiteta ansambla.
Prije nekoliko godina razgovarao sam s voditeljem markovčana i s velikim zanosom mu pričao o vrlo jasno izgrađenom scenskom identitetu njegovog ansambla. Osviješteno, toplo, lijepo i senzibilno. Baš, onako amaterski ljupko i dražesno. No, nakon ovog koncerta vidio sam promjenu u sveukupnom scenskom izričaju, toplina i pozivna ležernost ansambla počela je nestajati pod naletom svojevrsne agresivnost, čvrstine i ozbiljnosti. S takvim izričajem ansambl se opasno približavanje scenskom identitetu i atmosferi koju uspješno već desetljećima njeguje Vlahović . “Ne bih se štel mešati” kako kažu naši stari ali smatram da je scenski identitet najvrednija komponenta svakog ansambla. Identitet (psihofizički profil izvođača, principi vođenja, tradicija, organizacija i posebno važno izbor koreografija) se stvara kroz duže vrijeme i valja ga očuvati jer se po njemu razlikujemo od drugih. Identitet oslikava karakter ansambla. On se na sceni ne vidi, već osjeća.
Mislim da je na promjenu scenskog izričaja ovom prilikom najviše utjecalo uvrštavanje u isti program nekoliko različitih vrsta scenske obrade folklora: scenski prikazi (Brodska Posavina, Posavčica), standardne folklorne koreografije i show koreografiju (Vrbovečki kraj). Svaki od navedenih pristupa, za uvjerljivo izvođenja, zahtjeva različiti psihofizički angažman i sukladno tome jasan program u procesu uvježbavanja. Stoga se postavljaju pitanja da li postojeći sastav izvođača (amatera) može na te tri vrste različitih i specifičnih zahtjeva dati adekvatan (vrhunski) scenski rezultat. I, da li se treba uopće upuštati u takve avanture, bez obzira što je to možda plesačima i publici super. Takve odluke trebaju biti produktom ozbiljne i relevantne procjene psihofizičkih mogućnosti, afiniteta i ukusa izvođačkog sastava.
Trebalo bi se prikloniti jednom od navedenih pristupa kao izvođačkoj osnovi ansambla, a povremeno iznenaditi publiku sa slatkim scenskim avanturicama.
Većinu izvedenih koreografija izvodi profesionalni ansambl Lado i Vlahović što neumitno potiče na komparaciju i smanjuje objektivnost u valoriziranju kvalitete izvedbe ansambla.
I na kraju, nadam se da će se markovčani vratiti opisanom (napuštenom) scenskom identitetu jer su tada bili uvjerljivi, neusporedivi i originalni.
