GAJDE NA HRVATSKOJ REPRODUKTIVNOJ FOLKLORNOJ SCENI
Gajde su hrvatski narodni instrument koji se svojevremeno svirao u Panonskoj i središnjoj Hrvatskoj. U Slavoniji i Baranji – gajde, a u Podravini, Bilogori, Međimurju i Turopolju – dude. Tada su gajdaši bili vrlo cijenjeni i poštovani. Gajdaš Marko Drventić iz Gajića opjevan je i u pjesmi. Dakle radi se o izuzetno vrijednom i popularnom instrumentu iz naše etnomuzikološke tradicije. Zahvaljujući pojedincima i Hrvatskoj školi folklora danas imamo podosta gajdaša ali davnih sedamdesetih i osamdesetih godina na reproduktivnoj folklornoj sceni gajdaša nije bilo ni za lijek.
Svojevremeno sam slučajno otkrio svoju naklonost prema zvuku gajdi slušajući pjesmu Mull of Kintyre (Paul McCartney) i potom na čuđenje znanaca, znao poslušati i škotske gajdaše. Davne 1980. godine dr. Ivan Ivančan je postavljao u KUD Zagreb koreografiju oko Žetvenog vijenca gdje je zamislio izvedbu plesova Tapačice i Krastavca uz pratnju gajdaša. Kako nismo imali gajdaša, pokušali smo ga pronaći ali uzalud čak ni u Ladu tada nije bilo svirača na gajdama. Iznerviran takvom situacijom uzviknuo sam na glas (svjedoci Darko Mokriš, Eduard Ban i ostali) kako ću nabaviti i naučiti svirati gajde. Naravno da je to izazvalo salve smijeha i zadirkivanja jer u takvoj situaciji kad nije postojao gajdaš, a niti izrađivač gajdi, to je bila nemoguća misija. Ali čvrsto sam odlučio i sudbina me je nagradila.
Moj prvi dolazak na Ljetnu školu folklora pod vodstvom dr. Ivana Ivančana u organizaciji KPSH dogodio se 1981. godine u Puntu. Istini za volju školu sam prespavao ali opravdano, jer obično se prvi mačići bacaju u vodu. Tada sam upoznao Đuru Adamovića, iz Pule koji je tamo bio kao plesač i kroz razgovora s njime spoznao sam kako se bavi ili namjerava baviti svirkom i izradom tradicijskih glazbala. Sve je to nekako i završilo u zraku ali 1982. godine odem u vojsku – mornaricu i to baš u Pulu. I naravno kontaktiram Đuru. On i njegov supruga su me lijepo u nekoliko navrata primili, počastili s ručkom. Hvala im. Potom me je Đuro odveo u svoju stolarsku radionicu gdje izrađuje instrumente. Kad sam to sve vidio, uvidio sam kako će se moje obećanje obistiniti. Odmah sam naručio gajde i Đuro mi ih je kroz par mjeseci isporučio. Sa velikom motivacijom sam ih počeo učiti svirati u kasarni na Muzilu na nesreće ostalih ročnika. Moram naglasiti da su to bile prve Đurine gajde i trajale su do 2000 i neke onda im se izgubio trag. Tu bih stao sa svojom pričom koju ću nastaviti na kraju jer ipak ima „važnijih“ svirača na gajdama koji su ostavili puno veću trag glede njihove promidžbe.
ĐURO ADAMOVIĆ
Đuro je zasigurno bio prvi koji se posvetio izradi i svirci na gajdama na hrvatskoj reproduktivnoj sceni. Zahvaljujući njemu mnogi entuzijasti poput mene mogli su naručiti gajde i okušati se u toj vrsti glazbovanja. Đuro je bio i izvrstan promotor tradicijskih glazbala. Sjećam ga se na jednom od performansa, diple na jednom ramenu, gajde na drugom, šurle u jednom, dvojnice u drugom džepu i svirka na dvije sopele. Godinama je predavao na Hrvatskoj školi folklora tradicijske instrumente i sa svojim gajdašima znao raditi performanse po Hrvatskoj. Jednom prilikom sam ih vidio i slušao u zagrebačkom tramvaju. Da, Đuro je učinio veliku stvar za promociju gajdi.
STJEPAN VEČKOVIĆ
Početkom devedesetih godina u FA I.G. Kovačić iz Zagreba stasavao je glazbenik Stjepan Večković, student strojarstva. Započeo je sa svirkom na tradicijskima instrumentima da bi potom prešao u Ansambl Lado gdje svira gajde i i ostale tradicijske instrumente do današnjih dana. Iz osobnih iskustva i suradnje mogu kazati kako se radi o izvrsnom glazbeniku. Uz to uspješno je promovirao gajde kroz javne medije i elektronske mreže. Svirao je sa brojnim bendovima (od rocka do lakih nota). Osnovao je Hrvatski gajdaški orkestar, predavao je na Hrvatskoj školi folklora i izrađuje sve vrste tradicijskih glazbala.
VJEKOSLAV MARTINIĆ
Vjekoslav Martinić glazbenik (gitarista) iz Garešnice slijedeća je naša važna osoba. Pod utjecajem supruge Romane uplovio je u svijet folklora i zajedno su započeli svoje folklorno obrazovanje. Educirali su se na hrvatskoj školi folklora i ostalim radionicama i seminarima. S vremenom su se podijelili, Vjeko prema glazbi, a Romana prema plesu. Vjeko je bio i jedan od prvih članova Hrvatskog gajdaškog orkestra. Od 2012. godine predaje na Hrvatskoj školi folklora i mogu iz osobnog iskustva navesti kako ima razrađene i vrlo učinkovite pedagoške metode učenja svirke na tradicijskim glazbalima. Izrađuje gajde i sve ostale tradicijske instrumente.
Spomenuti ću i moj angažman glede promocije gajdi koji nije blizu navedenim umjetnicima ali ima nekih zanimljivijih detalja. Moja prva javna svirka na gajdama bila je u Umagu 1983. godine na republičkoj smotri folklora i svirao sam u koreografiji Oko žetvenog vijenca. Nakon toga svirao sam još nekoliko puta za KUD Zagreb i KUD Mladost iz Samobora. Po nagovoru Brace Todića (voditelj FA I. G. Kovačić)iz Zagreba) i Đurđice Podvorac (stručne suradnice za ples pri Zajednici gradskih amatera) nastupio sam 1985. na završnoj smotri vokalnih instrumentalnih sastava u Hrvatskom glazbenom zavodu. Po riječima tamošnjeg organizatora to je bilo prvi put u dugoj povijesti kuće da su se svirale gajde. Potom sam nešto posustao u svirci ali aktivirala me je ponuda iz produkcije filma Đuka Begović u režiji Branka Šmita . Trebao sam snimiti jednu laganu melodiju i svirati u živo na setu filma. To se održalo u jesen 1990. godine u Nijemcima (prebogato selo u Slavoniji) i na filmu trajem jedno 5 sekundi. Usput moram naglasiti visinu honorara koji je za nas folkloraše bio san snova – 3 inženjerske Zetove mjesečne plaće za ta tri dana provođenja u Nijemcima. Hotel, klopa, piće i zabava. Di mi je bila pamet. Umjesto gajdi odabrao sam drmeš. Svoju naklonost prema svirci na gajdama prenio sam na pojedine članove: KUD Croatia (Davor Puklavec, Roman Rožman, Goran Kekić) , FA Ententin (Vice Senjak), DFA Ethno (Katarina Knežević). Davne 1992. godine osmislio sam glazbeni intermeco „Od dvojnica do tambure“ svirka na dvojnicama, gajdama, samici i tamburama koje je glazbeno obradio Zoran Jakunić. To je bio prvi glazbeni intermeco na folklornoj sceni koji je obuhvaćao tradicijska glazbala. U vlastitim folklornim koreografijama Bilogore (1987.) i Baranje (1991.) također sam uvrstio gajdaške svirke. Na međunarodnom folklornom festivalu u Llangollenu 1997. godine, kao glazbeni sastav FA Entnetin osvojili smo treće mjesto, tada sam svirao gajde.
I na kraju izražavam nadu kako će od strane nadležnih pedagoških, kulturnih i etnomuzikoloških institucija gajde značajnije biti promicane kroz školske programe, edukativne radionice, javna događanja, svirke u folklornim skupinama i tako prepoznate u hrvatskom društvu kao naš autentični nacionalni instrument.
PS
Japanac – Gemišt
Na Hrvatskoj školi folklora u Crikvenici, 2008. sudjelovao je momak iz Japana, Yutaka Ban i vrlo savjesno je učio svirati gajde. Prvu hrvatsku riječ koju je naučio izgovoriti bila je gemišt i tako smo ga kasnije i nazivali. No ima jedna još zanimljivost koja nam baš ne služi na čast jer prvi svirač kojeg sam vidio kako svira hrvatske gajde na Trgu bana Josipa Jelačića bio je glavom i bradom naš Gemišt – Yutaka Ban. Svaka mu čast.