60 dana bez duhana

U dosadašnjim tekstovim pisao sam o meni zanimljivim događajima, ostvarenjima i osobama iz svijeta hrvatskog folklora. Ovom prilikom, na neki način, sam izašao malo iz tog konteksta ali kako se radi o jednom nesvakidašnjem trenutku smatram ga zanimljivim opisati. Isto tako kad me prije nekoliko dana zaustavio jedan znanac i pitao kako se oporavljam od moždanog udara zaključio sam da su informacije u svezi mog zdravstvenog stanja netočne i smatram se, na neki način, obaveznim napisati što mi se to nedavno dogodilo. Ovom prilikom zahvalio bih se svima koji su mi se tada javili i pružili mi podršku.

U četvrtak, 10.1.2019. dođem ujutro na posao, uobičajeno odem u obližnji kafić na kavu i potrebnu dozu nikotina. Baš sam uživao u svojim porocima i polako se osvještavao za normalno funkcioniranje. Vrativši se za svoj radni stol, odjednom sam osjetio žarenje u grlu, bronhima i čudno isijavanje u prsima. Tako nešto još nisam doživio i pomislih, vjerojatno nekakva trenutna disharmonija organizma i sve će se vrlo brzi smiriti. No navedeni simptomi nisu posustali i zaključim da je to sigurno nešto ozbiljno i odlučio sam krenuti, svojim autom u KBC Sestre Milosrdnice u Vinogradskoj ulici. Negdje na pola puta, kod Cibone svi simptomi su odjednom nestali i osjećao sam se super, čak sam htio zapaliti cigaretu, ali srećom zaboravih ih ponijeti. Već sam pomislio kako bi bilo najbolje vratiti se, kad su se navedeni simptomi ponovili, ali u puno snažnijem obliku i rekao sam sebi – Goran ovo nebu dobro. Idemo, što prije se dočepati bolnice. Ostavio sam auto na pješačkom pločniku ne obazirući se koga sam eventulano zatvorio, žurnim korakom došao do pulta za hitni prijem, odakle su me odmah polegli u krevet, spojili s raznim cjevčicama i kablovima na aparate i nakon pola sata izvijestili me da sam imao klasični infarkt miokarda i puno sreće te da moraju odmah napraviti koronografiju i utvrditi koja žila se začepila. Kroz arteriju na ruci utjerali su mi žicu sve do srca, a sve sam to gledao na kompjutoru ne vjerujući da se to događa u meni. Otkriveno je da mi se u samom srcu začepila jedna žila i na tom mjestu ugrađena su mi dva stenta. Potom je išlo sve po proceduri i moram pohvaliti medicinsko osoblje – profesionalno i vrlo susretljivo. Nakon nekoliko dana pušten sam iz bolnice i osjećao sam se izvrsno, bolje nego prije, ali uz šaku lijekova i brojnih ograničenja. Glavna uputa glasila je – prestati pušiti.

Nakon navršene 60 godina života, 23.11.2018., obilježio sam neki dan još jedan jubilej, 60 dana bez duhana. Kako je Mark Twain prestao preko stotinu puta pušititi, mislim si, pa mogu i ja jedanput. Jest da mi je u tome pripomagao infarkt no bez obzira, za mene je to jedan od većih uspjeha u životu i nadam se da ću izdržati i zauvijek prestati s tom navikom. Godinama sam sa zavišću gledao pojedince/inke (na poslu, nogometu, folkloru) kako prestaju pušiti, i namjeravao sam slijediti njihov primjer, ali uzalud. Nisam mogao, a nisam ni pokušavao. No, ti uspješnici/ice sada mi služe kao psihološki oslonac i motivator. U krizi pomislim, kad su oni papci uspjeli prestati pušiti, pa mogu valjda i ja. Usput, dobrano sam se iskompromitirao pred meni dragim osobama kojima sam godinama obećavao prestati pušiti. Nastavljao sam s pušenjem, uživao i prepustio se sudbini, svjestan svih zdrvatsvenih zala koja me zbog toga mogu naći, ali isto tako sam bio uvjeren da stoljetna simbioza čovjeka i duhana ima svoje opravdanje ma kakvo ono bilo. Čovjek je pušio – žvakao duhan na način da mu to bude ugoda, a danas je to postala snažna psihofizička ovisnost, opasna po zdravlje.

Pušio sam bez stanke 45 godina računajući od vremena kad sam počeo kupovati cigarete i to kutiju dnevno. Prema tome popušio sam cca 246 375 cigareta ili ti 12319 kutija i potrošio za to 308 000,00 kuna (kutija 25 kuna). Ako uzmemo u obzir kako duljina pušenja jedne cigarete iznosi oko 10 minuta ispada da sam u toj aktivnosti proveo približno 4 i pol godine. Bogami, impozantne brojke. Kakva vjernost i odanost tom poroku. Ne znaš da li da se stidiš ili dičiš. Nisam bio kolerik, pušio sam s mjerom oliti s uživanjem i po riječima drugih pristajala mi je cigareta. Jutranje sunce, noga preko noge, kavica, pljugica, buljenje u prazno, stanje bez misli, levitacija. To je bio moj zen.

Kao što sam već u nekoliko tekstova navodio, do 12.10.1969. godine živio sam u Varaždinu, u zgradi pokraj hotela Turist, drugi ulaz, četvrti kat. Tada je u zgradi bilo puno djece, a najviše mojih vršnjaka/inja, što je davalo prilike za puno igre, a i za raznorazne nepodopštine. Jedna od tih je bila „krasti“ roditeljima cigarete i u šupi pućkati po uzoru na njih. To smo shvaćali kao igru, imitirali smo roditelje i to nam se činilo vrlo zabavnim. U to vrijeme započela je prodaja cigareta žvakaća (žvakaće gume u obliku cigarete). Gledajući iz ove perspektive mogu kazati da je to bio izuzetno inteligentan i učinkovit marketing za promociju pušenja među djecom i mladima i stvaranje brojne pušačke sljedbe i velikog profita. Koja perfidnost! Kapital nema ni morala, ni obzira. Cigarete su se redovito reklamirale na televiziji, sjećam se izvrsne reklame za cigarete marke Kent. Vidljivo je da u tom vremenu o štetnost pušenja za zdravlje nije bilo govora već je vladalo vrlo pozitvno ozračje prema tom poroku.

Preselivši se u Zagreb, nekoliko godina zapustio sam započetu pušačku aktivnost da bih joj se ponovo vratio u sedmom razredu jer tada je to bio jedan od glavnih uvjeta za ulazak u ozbiljno društvo, biti frajer, ma što to znači te izbjeći svakodnevno maltretiranje od velikih dečkiju. U to vrijeme upoznao sam osnove ulične ekonomije, zahvaljujući prijatelju Vuči. Stanemo pokraj trafike kod škole i brojimo novce za kutiju cigareta marke Opatija. Ja imam 300 dinara, a on 30 dinara, a kutija košta 330. Skupimo novce, kupimo cigrete i sad idemo dijeliti. Ja mu kažem da je njegovih 3 cigarete jer toliko je dao novaca. No, on se stime nije složio i rekao mi je da on treba dobiti pola kutije odnosno deset cigareta, jer da nije njegovih 30 dinara ne bi imali niti jednu cigaretu. I tako nastane tu oštra svađa koja je mogla zvršiti i fizičkim obračunom, ali na kraju smo se sporazumjeli, njemu ide šest cigareta meni ostalo. Usput, Vučo je već s 25 godina bio bogat čovjek. Polaskom u srednju započeo sam redovito kupovati cigarete i nisam prekidao.

Svaki pušač vjerojatno ima svoje razloge i opravdanje zašto puši ili zašto ne može ili neće prestati pušiti tako sam i ja osmislio svoju filozofiju koje zasigurno nema pozitivnog uporišta u medicinskoj znanosti i recentnom društvenom stavu. Da ne ulazim u detalje, u kapitalističkom svijetu novac određuje sve, a ne razum i istina, pa i što jest, a što nije zdravo. Osobno uživao sam u toj navici, cigareta mi je bila motivacija, inspiracija, ravnoteža, društvo, nagrada, budilica, apaurin i ost. Pomalo me i nervirao ovaj „progon“ pušača i stvarao u meni nekakav otpor jer ispada kao da je to jedina ugroza zdravlja, što naravno nije isitina jer mnogo toga što jedemo, pijemo, radimo, slušamo i gledamo, puno je opasnije. Možda bi bio uspješniji slogan – Trčite i umjereno pušite. Na kraju, nadam se da će moja apstinencija od pušenja biti trajna i da ću pronaći zamjenske vrijednosti koje će mi vratiti moj zen.