U Zagrebu, od 20.- 24.07. 2016. održala se jubilarna 50. međunarodna smotra folklora. Zlatna, ali bez zasluženog obljetničkog sjaja. A trebalo ga je stvoriti, jer ipak to je veliki uspjeh hrvatske folkloristike. Svojevrsni fenomen. Za tu priliku valjalo je organizirati stručne tribine i podsjetiti se na ideologe i začetnike ovako koncipiranih smotri: braću Radić, dr Širolu, dr. Bratanića, dr. Dobronića, Hercega, dr. Gavazzija i mnogih, nakon 1966. godine. Kako se odnosimo prema zaslužnima od jučer tako će se u budućnosti odnositi prema zaslužnima od danas. Prilika je to bila i za izradu stručnih analiza svih dosadašnjih smotri sa raznih aspekata i gledišta. Možda objava pisanih zapisa posebno vrijednih pjesama, plesova i narodnih nošnji kao što su to vrijedni „slogaši“ prezentirali kroz svoja glasila još 1936. – 1939. Otvaranje se možda moglo obilježiti i vatrometom, ili velikim kolom svih sudionika na Jelačić placu, i sl. Opet samo – ijuuu. Šteta.

U sklopu 50. smotre u Etnografskom muzeju održana je izložba Smotre folklora i simboli identiteta’ u sklopu koje je i jedan dio posvećen suvremenoj primjeni tradicijskog ruha. Naziv je podosta interesantan ali provdebu tog projekta ne mogu komentirati jer nisam imao pojma da se isti održava. Na prezentaciji tradicijskog plesa, glazbe i nošnje na suvremeni način radim već desetak godina i možda bi nekom bila interesantna ta iskustva. Izvedeni su i glazbeni programi Pjesnici ljubavi: Ašuzi iz Širvana, azerbajdžanska tradicijska glazba i Tamo gdje glazba i ples zvone oceanom i lelujaju poljima čajevca, glazba Indonezije i Sri Lanke.

Smotra folklora u Zagrebu je od svojih početaka (tridesetih godina prošlog stoljeća) bila veliki motivator za djelovanje izvornih skupina. Biti izabran, doći u Zagreb, nastupiti na Jelačić placu, to je bilo više od svega, za to se živjelo i o tome se pričalo generacijama. Zbog toga su naši „izvorci“ pristajali na sve postavljene zahtjeve glede izbora građe (najstarije, autentično, estetično i sl) i načina scenskog izvođenja. Taj tzv. izbornički diktat i rigidan naglasak na izvornosti održao se od 1935. pa do danas. No, ipak ostaje otvoreno pitanje koliko su ta nastojanja na hermetizaciji tradicijske kulture određenog vremena i fiksiranom scenskom formatu (duljina trajanja, sadržaj i ostalo) u suglasju sa suštinom folklora – improvizacija, varijacija, interpretacija, nadahnuće. Da li već organizirana izvorna skupina zamućuje čistoću izvora. Ne bih znao odgovore ali u svakom slučaju ima tu podosta toga za promišljati.

U subotu 23.7.29016. u 20.00 gledao sam televizijski prijenos svečanog koncerta 50. MSF koji je održan u KD Lisinski. I bio sam jako zadovoljan čak mogu reći da je to bila izvrsna televizijska prezentacija folklora. Uvodni govori naših političkih odličnika, gradonačelnika Grada Zagreba gospodina Milana Bandića i predsjednika Hrvatskog sabora gosp. Željka Rainera, bili su smisleni i nadahnuti. Sve izvedbe su bile u optimalnom vremenskom trajanju. Izabrani su autentični i televizični fragmenti folklora određenog kraja. No bilo je i nekih sitnih propusta. Imitaciju snošaja maskiranih „dida“ ipak nije trebalo izvoditi. Ne znam kako je to „čistuncima“ promaklo. Narator je u nekoliko navrata najavio inozemne grupe, „ a sada ćemo vidjeti nešto atraktivno“, što mi se učinilo neumjesno, jer ispada da smo mi tamo neki kumeki i dojdeki, a eto atraktivan folklor izvode stranci. Što je naravno u ovom slučaju apsolutno pogrešno jer upravo istinsku atrakciju smo vidjeli u izvedbama naših skupina. Mislim da tim stranim „atraktivnim“ skupinama nije tu bilo mjesto i da smo u javnosti opet obezvrijedili naš folklor. Jer ako smo htjeli atrakciju imamo i mi izvrsnih reproduktivnih skupina koje su mogle prikazati taj nazovimo atraktivan folklor. Dakle, za etnokoreološku „čistoću“ program naših skupina zaslužuje sve pohvale, makar u izvedbenom dijelu ima prostora za napredak.

Dvorana je bila poluprazna i to je boljelo. Kako je važna scena toliko je važno i gledalište. Pogotovu u televizijskom prijenosu. Lisinski je ovom prilikom trebao biti pun kao šipak. To bi bila moćna i snažna poruka. U tom pogledu nema izgovora: kao ljeto je, vruće je, nema ljudi. Primjerice, meni je stigao program i pozivnica dan prije održavanja koncerta. Da li je bilo teško poslati je tjedan dana unaprijed i dvije ulaznice. Što sam trebao doći i suočiti se s činjenicom npr. da više nema karata. Prošle godine sam na pozivnicu došao i gledao otvaranje naslonjen na stol iza tribina. Uostalom moglo se u više navrata poslati pozive KUD-ovima Grada Zagreba i vjerujem da bi se folkloraši u velikom broju odazvali. Ta spona između MSF i brojnih folklornih amatera grada Zagreba nikad nije funkcionirala i čini mi se da tu nikoga u MSF ne brine. Jer ne samo da se trebalo folkloraše pridobiti zbog povećanja broja gledatelja već je to vrlo kvalitetna literatura za njih same kao praktične konzumente folklorne baštine. Kako je Grad ovih dan pun prepoznatljivih turista iz dalekih istočnih zemalja nisam ih vidio u znatnijem broju u gledalištu. Kao da se obistinjuje ono što sam napisao o 49. MSF prošle godine, sad kad je MSF proglašena festivalskom priredbom nacionalnog značenja i izvori financija i promidžbe su sigurni, e sad možemo po naški, kaj bu bu.

Kriterij za izbor skupina za sudjelovanje na MSF još je uvijek meni zagonetan. Ove godine se nastojalo dati priliku izvornim skupinama koje su sudjelovale na prvoj smotri, prije 50 godina. To je logično, ali te je skupine po meni trebalo posebno etnološki obraditi, izdvojiti i primjereno nagraditi (priznanje, povelja, zaslužnica). Vidjeli smo i skupine koje tada nisu ni postojale. Sudjelovale su i reproduktivne gradske skupine što apsolutno u suprotnosti od ustaljenih kriterija. Po nekoliko skupina došlo je iz iste županije no nismo vidjeli skupine iz Varaždinske, Međimurske i Krapinsko zagorske županije, a vjerujem da su skupine iz tih županija svojim sudjelovanjem pridale značajan doprinos u proteklih 50 godina.

Ova jubilarna smotra po programskom i sadržajnom obliku po ničem nije bila drugačija od proteklih. Šteta. Odražavanje svečanog koncerta u KD Lisinski je pun pogodak i s time bi trebalo nastaviti. Načuo sam da je tome bio razlog bojazan od kiše, ali ne, u takvoj dvorani folklor dobiva na dignitetu i dostojanstvu, a to svi želimo.