1. Festival mladih koreografa
“Šestorica Mladih”
Dana 20.10.2007. u organizaciji Hrvatskog društva folklornih koreografa i voditelja, u Karlovcu održan je 1. Festivalu mladih koreografa.
Od mladih stvaratelja uvijek se očekuje stvaralačka svježina, hrabrost i buntovnost u pozivnom smislu te riječi. „Šestorica, mladih“ iz cijele nam Hrvatske najmanje su se rukovodili navedenim atributima. Djelovali su „ziheraški“ bez hrabrosti, za iskorak. Nedostajalo je ideja, osobnosti i avangarde. Prkosa i inata prema postojećem. Sakrili su vlastitu inventivnost ili neinventivnost pod plašt tradicijskog stvaralaštva.
Jedino što je bilo „hrabro“, je njihova odluka da se sa svojim uradcima pojave na nacionalnom Festivalu. Naime, u našem folklornom stvaralaštvu postoje određene faze (ne nužno navedenim redoslijedom): teren – ideja – stvaranje- postavljanje – analiziranje- završno oblikovanje. Naša „šestorica“ mladih su ih preskakivali i prezentirali nam ili nedovršena koreografska djela ili presahnule koreografske stereotipe. Da su pojedine koreografije izvedene prije godinu dana i do danas brušene vremenom, zasigurno bi „prošle“ puno bolje.
Sama riječ stvaralaštvo znači stvaranje novih umjetničkih vrijednosti koje krasi originalnost, istina i ljepota. Strast, glad i želja glavni su pokretači stvaralaštva. Svaki stvaratelj ima vlastiti stvaralački proces i izvore inspiracije. U folklornoj umjetnosti stvaralačka imaginacija nam je ipak na neki način ograničena jer imamo nacionalno važan i vrijedan predložak kojeg nikako ne smijemo mijenjati – oštetiti već samo estetizrati (nadograditi) u skladu s njegovim elementarnim vrijednostima. To daje posebnu draž ovom stvaralaštvu jer nas „mami“ na uranjanje u dubinu duše našeg čovjeka i prirode.
Vjetar, trava, more, rijeke, zemlja, ljudi sve to treba osjetiti i proživjeti. Osobni doživljaj, najvažnija je supstanca u stvaralačkom procesu jer će ona nedvojbeno biti presudni kriterij u estetskoj selekciji svih segmenata folklorne koreografije. Na „terenu“ se prikuplja neophodna energija i nadahnuće kojim ćemo vjerodostojno oplemeniti izvođačko tijelo.
Sintetičke koreografije, inspirirane iz druge ruke (video zapisi, seminari, literatura, drugim autorima) nemaju dušu i to se odmah osjeti. To možemo prihvatiti u folklornoj reprodukciji ali ne i u folklornom stvaralaštvu. Naturalno prikazivanje folklorne građe bez autorske intervencije nije stvaralaštvo već samo prezentiranje etnoloških činjenica i ništa više.
Dražen Makarun u plesovima iz Pokuplja je uporno slijedio „izvornu“ plesnu logiku od polakog prema bržem bez osobnih autorskih zahvata. Isto je učinila i Marija Svirčević u scenskoj obradi Slavonskih plesova. S time da je ipak imala manje mogućnosti prostorne kombinacije plesova i scenskih slika jer slavonsko kolo je „kolo“. Možda bi scenski efekt bio snažniji da je imala moćnije izvođačko tijelo, jer djeca ipak nisu dorasla za ovakav festival. Marija Krapljan je nastojala cijeli svadbeni običaj strpati u 10 minuta. Puno toga naturalnog je nastojala prikazati, od čega i podosta nismo vidjeli, zbog neprimjerenog prostornog rasporeda plesača. To spada ipak u scenske prikaze za izvorne skupine, a ne u koreografije. Marko Maričić jedini je imao jasan koreografsku sadržaj – opraštanje mladića od rodbine i „voljene“ pri odlasku na brod. Pri tom je nastojao postići zanimljivu dinamičku krivulju scenskih događanja ali zbog pretjerano dugog scenskog prikaza ona se istopila i razvodnila cijelu koreografiju. S određenim zahvatima, prvenstveno usmjerenim prema skraćenju koreografije to bi moglo biti zanimljivo scensko djelo. Kod Ive Cvjetko se osjetila potreba i želja za koreografiranjem ali sve je ostalo na pokušajima. Nismo prepoznali njezinu koreografsku potku – ideju. Ali bez obzira, na sceni se događalo nešto posebno, što ulijeva nadu da ipak „ima nešto u tome“. Korištenjem svjetlosnih efekata osvježila je pojedine scenske slike i time stvorila pozitivan nemir. Prostorni raspored plesača na finalu (trored okrenut prema publici) nije logičan slijed prethodnih događanja na sceni. Predlažem autorici malo više „izvora“ i rada na cjelovitom oblikovanju svoje ideje.
Damir Vučić je vrlo zanimljivo s tri djevojke scenski oblikovao imitaciju radova oko lana. To je bilo originalno, a zatim stereotip do sterotipa.
Iz prikazanih radova možemo konstatirati da su autori scenski pismeni i da nije bilo elementarnih pogrešaka, što je sasvim dovoljno za početak, ali ne i za festival na nacionalnom nivou ma kako se on zvao. U buduće, od „mladih“, osim već navedenog, očekujemo veću stvarateljsku ozbiljnost i odgovornost