KUD Croatia, 1983.-1993.

KUD Croatia, 1983.-1993.

KUD Prečko (Croatia),1983. -1993.

Kada sam prije pet godina, napisao objavu o KUD-u Zagreb, nastojao sam napisati i objave o mojim ostalim društvima ali eto, odužilo se. Možda je tako trebalo i biti jer ove godine KUD Croatia obilježava 35 godina, pa nek’ ovaj tekst bude tome i posvećen.

Na Dan velike Gospe 1983. godine, našao sam se u burekđinici, omiljenom okupljalištu članova KUD-a Zagreb sa Tomom Božić iz Gornjeg Bistarca pokraj Tuzle, tada plesačem KUD-a Zagreb. I tako riječ po riječ, predložio mi je vođenje nekakve fantomske folklorne skupine u Prečkom koju je neuspješno pokušao zasnovati. To je bio začetak KUD-a Prečko, kasnije KUD-a Croatia.

U to vrijeme, Prečko je bilo poznato samo po natpisima u crnim kronikama, a osobno, možda sam dva ili tri puta prošao kroz to naselje, makar je bilo blizu Srednjaka, gdje živim. Osim birtija i krčmi, te legendarnog cajkaškog kluba Muharem nije bilo sadržaja koji bi okupljao mlade. U to vrijeme sagradilo se nogometno igralište, i po riječima tadašnjeg tajnika SIZ-a za kulturu Josipa Guberine, razlog je bio mladima pružiti kakav takav sadržaj u svrhu što manjeg prisustva u crnim kronikama. Moj otac, od prvog dana kad je saznao za moj angažman, Prečko je nazivao Bejrut.

Prije odlaska na prve razgovore o mom angažmanu pokušao sam o tome razgovarati sa znancima i svi su mi sugerirali da se ne upuštam u tu priču jer mogu doživjeti svakojake neugodnosti, a kako na tom prostoru nikad nije bilo kulturnih i sličnih sadržaja vjerojatno će i moja inicijativa brzo skončati. No, bez obzira na obeshrabrujuće činjenice odlučio sam se angažirati, a tome je pridonijela i spoznaja da je tada MZ Prečko imala najviše stanovnika u bivšoj državi, koncentriranih na relativno malom prostoru što je za ovakvu vrstu aktivnost od najvećeg značaja.

Krajem osmog mjeseca otišao sam s Tomom u Prečko i upoznao se s gospođom (nisam upamtio ime) koja bi mogla isposlovati prostor u MZ Prečko za rad i okupiti entuzijaste s kojima je Tomo pokušao nešto raditi. Zajedno smo prisustvovali razgovoru sa tadašnjim glavnim i odgovornim gosp. Boškom Papac kojem sam između ostalog iznio moje ambicije, a to je da u Prečkom želim napraviti najveće Društvo u Hrvatskoj. Saslušao me vjerojatno iz samilosti prema mojem idealističkom entuzijazmu i optimizmu i dozvolio održavanje proba, dva puta tjednom, misleći – neće dugo.

Prve dvije probe posebno su mi se urezale u pamćenje. Kako mi je gospođa najavila prisustvo od najmanje 20 plesača/ica pripremio sam se za to, no na prvoj probi bio je Miro Dumbović, dragi čovjek u dobi od 35 godina i apsolutni antitalent za ples i glazbu, te jedna djevojka kojoj nažalost nisam upamtio ime. S njih dvoje održao sam prve dvije probe, svaka je trajala po dva sata. Takav početak nije me obeshrabrio jer sam vjerovao kako će uporan i kvalitetan rad kad tad biti prepoznat i nagrađen. U narednih nekoliko mjeseci broj članova se povećavao i pokazala se potreba za pravnim ustrojem našeg djelovanja. Na moju inicijativu pristupilo se osnivanju Društva i dana 8.12.1983. osnovano je KUD Prečko. Društvo je 16.2.1989. promijenilo naziv u KUD Croatia.

Od početka sam isključivo, koliko je to bilo moguće namjeravao djelovati kao umjetnički voditelj jer prethodna iskustva iz KUD-a Zagreb uvjerila su me kako ja nemam predispozicije (živce) za društveno i političko djelovanje. Obzirom na to, da je KUD Prečko bilo moje prvo društvo s kojim sam počeo od „nule“ i to mi je bio veliki izazov i poticaj, jer mogao sam od početka postaviti određene kriterije glede plesnog, vokalnog i sociološkog ustroja Društva koje sam smatrao korisnim i opravdanim za ostvarenje cilja kojeg sam već bio naveo predstavniku mjesne zajednice.

Dugujem veliku zahvalnosti svim mojim malim i velikim plesačima, roditeljima i aktivistima jer zahvaljujući njima potvrdio sam se kao umjetnički voditelj i koreograf, te realizirao neke revolucionarne ideje koje su kasnije ušle u pedagošku i scensku praksu. Isto tako, u teškim trenucima, kad se zbog mojih avangardnih koreografija cijela folklorna javnost okrenula protiv mene, bezrezervno su me podržali i vjerovali u moj umjetnički izričaj. Hvala.

U Društvu sam proveo 10 nevjerojatnih godina. Doživjeli smo, i preživjeli svakojake zgode i nezgode, ali na kraju smo uspjeli postati respektabilan odrasli ansambl i najbolji dječji ansambl u Hrvatskoj. U daljnjem tekstu navodim pojedine zanimljive detalje koji će na neki način predstaviti „moj“ rad i djelovanje Društva. Prestankom mog angažmana (1993.) društvo je brojilo oko 200 aktivnih članova, plesača – pjevača i glazbenika.

Dječji ansambl

Od samog početka djelovanja Društva, iznenađujuće veliki broj djece pokazao je interes za folklorom i shvatio sam da to svakako trebamo respektirati i uključiti ih u rad, bez obzira što se do tada rad s djecom u folkloru, izvan škola, nije prakticirao. Od prvog pojavljivanja na gradskoj smotri s koreografijom Višnjičica rod rodila, pa narednih deset godina, dječji ansambli su redovito uvrštavani u završne večeri gradske smotre. Tri godine, 1991/92/93 bili su s 45-minutnim programom najbolje ocjenjeni u Zagrebu. Ostvarena su putovanja i međunarodne turneje. Ansambl je temeljem svoje vrsnoće izvođenja nazivan i „malim Ladom“. Pri tome sam začeo svoj pristup u radu i stvaranju s djecom „dati djeci dječje“ što je u to vrijeme bilo „nepoznata“ pedagoška i sociološka pojava. O dječjem ansamblu, 1993. godine snimljena je i emisija koja se može vidjeti na internetskom servisu YouTube.

Također sam prema tadašnjim spoznajama razvrstao dječje skupine u tri starosne kategorije – vrtićki, predškolski i školski uzrast i sukladno dobnim skupinama postavljao primjerne folklorne koreografije. Ta pedagoška vertikala pokazala se punim pogotkom jer su djeca prelazila iz skupina u skupine, učila nove plesne korake, imala svoje uzore i na kraju se potpuno spremno priključila odraslom ansamblu.

Navest ću i jednu iskustvenu spoznaju, da je od petero djece upisanih u najmlađi dječji ansambl jedno došlo u odrasli. Voditelji dječjih skupina bili su Petra Bišćan, Tuša Krasnić, Edo Ban, Natalija Juršić, Nina Pandžić, Krišto Darko, Boris Harfman, Ivana Krznarić.

Dječji ansambli su zaista bili brojni, stoga ću navesti one članove koji su mi ostali u sjećanju (pojedine sam naveo u odraslom ansamblu)uz ispriku svim ostalima.

Lana Tomičić, Nina Koić, Petra Horvatić, Sonja Kočiš, Marija Šinković, Zrinka Lučenčić, Željka Veverec, Morana Podnar, Dejana Popadić, Danijela i Lea Fabbri, Ivana Biondić, Tea Rožman, Neven Severinac, Igor Žalac, Ivan Zbukvić, Nenad Kovačić, Pero Grah, Robert Kasumović, Kirbiš Emil, Ferenec Tomislav, Branko Prlina, Bašić Ivan, Jelena Kovačić, Ana Kovačević, Andreja Ivanišević, Maja Tonković, Ana Mrzljak, Petra Matutinović, Kristina Podlesek, Ivana Ivanetić….

 

Odrasli ansambl

Nakon prvih nekoliko mjeseci, stariji članovi polako su odlazili, dolazili su mlađi, većinom iz završnih razreda osnovne škole i početnih srednje. Možete si samo zamisliti kako je bilo raditi, odnosno težiti određenoj vrsnoći s tim dobnim skupinama i još početnicima. Pribjegavao sam različitim znanim i neznanim, opravdanim i neopravdanim, pedagoškim mjerama i nikad se nitko nije protivio, čak štoviše bilo je i prijedloga da budem radikalniji. Držao sam se svojih radnih načela i osjećaja za pravednost što je očigledno bilo prihvaćeno i na neki način se utkalo u nepisana pravila ansambla. Uvijek smo bili na nekakvoj kritičnoj točki glede potrebnog broja plesačica/plesača. Vajda je tako moralo biti. Moram naglasiti da je u ansamblu bilo izvrsnih izvođača/ica. Ansambl je od 1986. godine redovito bio uvršten u završnu večer na gradskoj Smotri folklora. Na natjecanju zagrebačkih ansambala s jednosatnim programom osvojio je 1991. godine drugo mjesto, 1992. godine drugo mjesto, a 1993. godine prvo mjesto.

Zajedničke fešte, nove godine, tulumi bili su važan segment našeg uspješnog djelovanja. Čak je ženska ekipa osvojila prvo mjesto u malonogmentom natjecanju u organizaciji ZKUD – a Grada Zagreba. Ansambl je 1987. godine sudjelovao na otvaranju Univerzijade na Maksimirskom stadionu. Pojedine članove smo uputili i na Hrvatsku školu folklora (Dragica Krišto, Nina Pandžić, Bojana Dašić, Boris Harfman, Krišto Darko, Prebeg Darko, Mladen Pavlović). Sudjelovali smo na festivalima u Mađarskoj, Francuskoj, Walesu, Ukrajini i diljem Hrvatske.

Većinu plesača/ica imao sam prilike dobro upoznati. Sve su to bile divne osobe i za svakog od njih bi mogao ispričati zanimljive priče kroz period folklornog odrastanja i nastupanja. No, da ipak ne ulazim previše u privatnosti to ću ostaviti daljnjoj usmenoj predaji. Osobno, nisam doživio niti jednu neugodnost s njihove strane, uporno su me slijedili i vjerovali u moj rad. Jedino im je moj legendarni žuti stojadin nešto smetao, tako su mi ga jednom prilikom ugurali u MZ, zatim zavezali papirnati zmaj kojeg sam, nezanjući, vukao po zraku do Srednjaka, pa su privezali Vargin i moj auto konopcem i Varga je vukao moj auto po parkiralištu i nije mu bilo jasno gdje je zapelo.

Smatram vrlo značajnim i imenom i prezimenom navesti svoje plesače/ice, uz ispriku ako sam nekoga izostavio.

Djevojke:

Avdiu Mevlida, Balić Dijana, Bojana Dašić, Cesar Suzana, Delač Iva, Dobić Aleksandra, Petranović Gordana, Horvat Blaženka, Gašparić Nataša, Hrgović Renata, Ivanović Sandra, Ivanković Nada, Jajetić Lidija, Kolarić Gordana, Kovačević Ivana, Krčmar Dijana, Krišto Dragica, Krišto Jasna, Krznarić Ana, Krznarić Ivana, Krznarić Morana, Kurilovčan Vesna, Lešković Mirjana, Lončar Irena, Loparić Iva, Matijević Mirica, Marić Latica, Mišar Nives, Novinc Kristina, Pandžić Nina, Perić Snježana, Petrić Nikolina, Račić Tatjana, Radovanović Danijela, Raković Borka, Sabljak Anamarija, Stojanović Draženka, Štrbucl Martina, Tokić Mirjana, Višnjić Sanja, Ugarković Nataša, Zbukvić Martina, Žalac Ana, Žiher Nina.

Dečki:

Barbarić Branko, Bernardi Mario, Cepuš Hrvoje, Coha Kristijan, Dumbović Miro, Emir, Družeta Ivan, Galenić Dražen, Glavinić Aleksandar, Gluhak Dubravko, Goršak Tomislav, Harfman Boris, Hrestak Tomica, Hrgović Mario, Javor Tomislav, Kelemenić Miro, Kovačević Tomislav, Kozina Željko, Krišto Darko, Krčmar Siniša, Krstevski Alan, Kujundžić Davor, Kurilovčan Dražen, Mrzljak Jurica, Mehmetović Robert, Ostoja Marijo, Pavlović Mladen, Markočević Miloš, Prebeg Darko, Pupovac Vitomir, Rubil Dražen, Sever Damir, Severinac Igor, Slekovac Dragec, Svetić Stanislav, Štrkonjić Emir, Vadas Mladen, Vasiljević Siniša, Veverec Tomislav, Tišljar Antonio, Vojtušek Miljenko, Žlibar Marijan.

Veteranska skupina

Sredinom 1992. okupio sam roditelje djece članova KUD-a i oformio vetransku folklornu skupinu. Prvu u Zagrebu pa i šire. Probe su se održavale u prostoru restorana Servus svaku srijedu i bilo je to baš lijepo iskustvo. Sa današnjim iskustvom, vjerojatno bi to tada puno bolje i uspješnije vodio. Skupina je djelovala do nastupa Faljen budi, Jezuš Kristuš, krajem 1993. godine. Članice su bile Zrinka Severinac, Vesna Zorić, Miljenka Horvatić, Mirjana Šinković, Marija Krznarić, Dubravka Fabbri, Slavica Lučenčić, Jadranka Ilić, Branka Koić…..

Tamburaški sastav

Miro MIličević, izvrstan harmonikaš, nastojao na početku voditi skupinu glazbenika, nažalost bezuspješno, ali njegova svirka bila je značajana i od osobitog doprinosa. Već na prvom javnom nastupu u kasarni Prečko ansambl su pratili tamburaši iz OŠ Nikola Tesla pod vodstvom tada nastavnika glazbenog odgoja Dražena Varge, te nastavili svirati za potrebe društva narednih pet godina. Moram kazati da je Dražen Varga, uz izvrsne glazbene obrade, od njih napravio i izvrsne tamburaše koji su kasnije jedno vrijeme svirali pod nazivom Žalci. Članovi tog sastava bili su Goran i Dejan Lacković, Krunoslav Štriga, Mario Užbolt, Mato Gjuranović, Mirko Hanić, Hrvoje Jakob. U narodnom orkestru svirali su Goran Kekić, Mladen Vračević, Roman Rožman, Davor Puklavec, Krešimir Ringl.

1989. godine tamburaški sastav s novim članovima započinje voditi Zoran Jakunić koji nastavlja vrlo uspješan rad. Članovi sastava su bili Goran Kekić, Goran Zvonar, Krešimir Čunko, Marko Ivanišević, Goran Čvoriščec, Iva Mayer, Ivana Tomičić, Sandra Duvnjak, Mario Duvnjak. U mlađoj tamburaškoj sekciji svirali su braća Ivan i Marko Hržina, Kroflin Marko, Hanžek Andrej, Grobenski Mladen, Kos Tomislav, Biondić Nikola, Andreja i Ana Deanec.

Ovdje moram istaknuti Antuna Đurić iz sela Gajić, pokraj Slavonskog Broda, svirača na bisernici i Gorana Kekića – violinistu, izvrsne glazbenike koji su mi često korepetirali na probama i time mi u mnogome pomogli. Imali su dušu za amaterizam, bez obzira što su svirači.

Još ponešto…

U društvo sam primao sve zainteresirane pa i dečke koji se nisu isticali baš po primjerenom ponašanju na ulici i na to su mi ukazivali moji plesači ali nisam se dao. Moj rad bio je otvoren za sve zainteresirane i na kraju se to pokazalo ispravnim. Nikad s tim „problematičnim“ dečkima nisam imao problema na probama, čak mi je jedan od njih Stipe pazio na red i sva nekontrolirana upadanja na probe sa strane, vrlo brzo je rješavao. A isto tako moji plesači u kasnim šetnjama po Prečkom nisu imali problema s „dečkima s ulice“, jer govorili su – pusti ih to su naši folkloraši. Usput, vezano uz ovu temu moram navesti jednu zgodu. Zbog nekakvih sastanka nismo mogli imati probu u MZ i ja sam odlučio probu održatio na placu, sa stražnje strane MZ. Tu je bilo okupljeno jedno desetak pijanaca koji su ispijali ustaljenu normu alkohola i umirali od dosade. Pomislih tada, što će se sad dogoditi kad mojih četrdesetak pjevača započne pjevati. Na moje iznenađenje, svi su strpljivo slušali i nakon svake pjesme zapljeskali.

Dobrovoljni rad, većinom roditelja članova ansambala bio je od velikog značaja za održavanje i uspješno djelovanje. Jurica Serdar vlasnik tadašnjeg poznatog restorana Servus izlazio nam je maksimalno u susret i ustupao besplatno svoj prostor za održavanje proba i raznoraznih proslava. Gospođa Slavica Lučenčić godinama je priređivala djeci frizure za nastupe. Nada Ivanković četiri je godine bila predsjednica društva i podnijela veliki teret u tom periodu i uz birokratske poslove izvrsno je rekonstruirala narodne nošnje i primjerene dječje frizure, Sonja Piljek kao tajnica Društva također je rekonstruirala narodne nošnje, predsjednica Marija Krznarić organizirala je inozemne turneje. Doprinos i podršku Društvu svojim angažmanom pružili su i Vjekoslav Severinac, Weber Inga, Irena Rožman, Dubravka Kroflin, Damir Gašparić, Boris Hržina……

Kako je odrasli ansambl u početku stalno imao problema s brojem momaka za nastup na gradskoj smotri folklora 1984. godine trebalo je nastupiti 5 momaka, a u društvu ih je bilo samo 3 ( Krišto Darko, Harfman Boris i Pavlović Mladen) čak je nedostajala jedna djevojka. Tada mi je moja znanica Ivančica, voditeljica FA Mladost iz Samobora izašla u susret i „posudila“ svoja dva plesača Darka Plaftarića (Grga) i Zlatka Vrbančića (Vrbu) te plesačicu Jasenku Herceg i tako smo, po prvi puta i to vrlo uspješno nastupili na Smotri. Spasili su nas. Obzirom na to da plesači/ce nisu imali iskustva sa nošnjama, imali smo veliku pomoć djelatnica Posudionice i radionice narodnih nošnji, na čelu s gospođom Slavicom Košutić.

Predsjednici/e Društva:

Jasna Krišto 1983/84.
Nada Ivanković 1984-89.
Stipe Tojčić 89/90.
Marija Krznarić 1990. –

Mjesta djelovanja i ispijanja kava

Probe smo održavali početnih godina djelovanja uglavnom u MZ Prečko, prostorijama DV Prečko, kasnije OŠ Nikola Tesla, OŠ Prečko i prostorijama restorana Servus, Kada su nam zbog kojekakvih sastanka ponekad bili otkazani termini, nisam propustio priliku održati probu i na igralištu, parkiralištu, a u nekoliko navrata i uz Savski nasip. Obzirom na to da su u mjesnoj zajednici svoje vrijeme većinom provodili penzioneri i dokoni, igrali šah, kartali uz pušenje i sanduke piva, ulazak u plesnu dvoranu nakon njih bio je šokantan – prljavi podovi, zadimljeno i ispunjeno alkoholnim parama, stoga smo organizirali i redarstvo za čišćenje prozračivanje i sl. Kafići za opuštajuće trenutke nakon probe bili su: Ž, Kod Strica, Servus, Jabuka, Tin, Gigi.

Prije dvije godine, odazvao sam se pozivu predstavnica KUD-a Croatia, Marije Šinković i Ivane Biondić da kao voditelj pomognem Društvu u njegovom radu jer se na jedvite jade izbjegao prestanak rada. Obzirom da sam i osnivač tog društva smatrao sam na neki način obavezu pomoći u tom trenutku. Tijekom protekle dvije godine odrasli ansambl osvojio je drugo i treće mjesto na Festivalu folklorne koreografije, ostvareno je prvo i treće mjesto ženske vokalne skupine na festivalima vokalnih sastava. Članovi Ivana Biondić i Robert Kasumović osvojili su prvo mjesto na manifestaciji Drmeš-da a dječji ansambl stekao je status – Dječji folklorni ansambl za uspješno izvođenje 45 minutnog programa na ovogodišnjoj Smotri. Ženska vokalna skupina nastupila je u službenom programu na ovogodišnjoj Večeri novoskladanih popevki Festivala u Krapini, a potom je od strane glazbenih urednika svih radijskih postaja zauzela treće mjesto hrvatske Top liste. Nije namjera ovom prilikom nabrajati sve folklorne uspjehe u ove dvije godine, i hvastati se, već opisati koliko se toga vrijednog i uspješnog može učiniti u kratkom periodu, ako se stručno i ozbiljno radi. U ovoj skupini nastupali su još, (osim članova koje sam već prije naveo): Monika Smerdelj, Andrea Mihaljević, Diana Piškulić, Gordana Jagunić, Božica Laškaj, Ivana Hartek, Nataša Jakupović, Zlatko Držanić, Zdravko Malezija.

Na kraju, sretan završetak. Danas Društvo broji oko 100 redovnih članova i ima potencijala i ambicija vratiti se na „stare staze slave“.

P.S.
Godine su tu. Možda sam nekog ili nešto nehotice izostavio, nadopuniti ću drage volje.

2018-11-29T09:24:10+00:00