Ples svečami

Ples svečami

Evo mene po drugi puta (veljača, 2017.) u profesionalnom ansamblu Lado. Ovaj puta sam postavljao koreografiju „Mi ‘jim ne bumo sveču držali“ fragmenti svadbenih običaja iz Međimurja. Nakon što su „ladovci“ na probi, onako iz prve (bez narodnih nošnji i rekvizita) izveli cijelu koreografiju ostao sam podosta emotivno uznemiren. Što se to dogodilo ne znam, ali po izlasku iz Lada, prisjeo sam na klupu, i promišljao što me to toliko potreslo. Da li su me ladovci svojom izvedbom oborili s nogu ili su me možda evocirali na vrijeme kad je ta koreografija nastajala i po prvi puta izvedena. Bilo je podosta interesantnih detalja vezanih uz tu koreografiju koje bi vrijedilo napisati, između ostalog i navesti činjenicu – da je dobrano uzdrmala i isprovocirala onovremenu folkloristiku.

Ovu koreografiju sam postavio 1992. godine u KUD Croatia, kad je i prvi puta javno izvedena, na gradskoj smotri folklora. Dakle prije punih 25 godina. Moram naglasiti da su tadašnji plesači Croatie živjeli za tu izvedbu jer su kroz proces uvježbavanja i finaliziranja vrlo disciplinirano i stoički podnosili sva moje umjetnička vrludanja. Vjerojatno su osjetili da se radi o nečemu jako dobrom i kako vrijedi malo i patiti. Na tome im s malim za zakašnjenjem zahvaljujem.

Interes za scensku prezentaciju međimurske svadbe pojavio se davne 1987. godine kad sam bio gost kod gospođe Elizabete Toplek u Donjoj Dubravi, danas popularno zvane Teta Liza, s ciljem bilježenja dječje folklorne baštine. Kako smo se u razgovoru dotaknuli različitih područja iz tradicijskog života mjesta Donje Dubrave, tako nismo mimoišli ni svadbu. Zainteresirala me priča o plesu svečami odnosno taj cjelokupni obred. Nakon par godina, počeo sam intenzivnije tragati za time, ali u Međimurju se malo tko sjećao tog običaja. Počeo sam tražiti po literaturi i naišao na tekst Marije Novak: Seksualna simbolika u međimurskom svadbenom ritualu „ples svečami“ objavljen u Zborniku radova 35. kongresa Saveza udruženja folklorista Jugoslavije, 26-28. 8. 1988. u Rožaju. Iz cjelovitog teksta iznosim zaključnu misao i to bi bilo dovoljno da konačno raspršimo sumnje o egzistenciji tog plesa. Potom, sam s gospođom Marijom Novakom, u nekoliko navrata razgovarao na tu temu.

Kako su Jela Pavčec, Mijo Novak i drugi međimurski narodni stvaratelji na poticaj dr. Vinka Žgance, tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća, izmislili čitav niz plesova na melodije međimurskih pjesama, tako sam se i ja upustio u sličnu stvaralačku avanturu u cilju realizacije koreografskih zamisli. Uvodni ples u koreografiji „Kad snešice v krčmu zajdu“ kreirao sam na glazbeni zapis Franje Kuhača, a ples Pod narandžom na zapis dr. Vinka Žganca. Danas, vidim da te moje plesne kreacije izvode reproduktivni folklorni ansambli, a plešu ih i sami međimurci.

U stvaralačkom procesu velike poteškoće mi je zadavao izbor glazbe za završni ples „ples svečami“. Od svih međimurskih valcera koji su mi bili dostupni niti jedan nije „pogađao u dušu“ i jedino mi preostalo, nešto smisliti. Prepustio sam to vremenu i čekao inspiraciju. To se i dogodilo. Pod utjecajem brojnih međimurskih melodija izronila mi je u mislima jedna arija koju sam par dana pjevušio i potom osjetio da bi to moglo biti ono pravo (i međimurski i melodijski). Brže bolje otišao sam do mog suradnika Dražena Varge, strahujući da ne „izgubim“ tu melodiju, koji ju je zapisao i zatim izvrsno glazbeno obradio.

Koreografija je, kao što sam već naveo, izvedena 1992. godina na zagrebačkoj smotri folklora, a u žiriju je bio dr. Ivan ivančan. Njegov stručni komentar te točke blago rečeno nije bio pozitivan, a između ostalog taj pristup u scenskoj obradi folklora nazvao je „lasvegaški“ . Što bi to trebalo značiti, u ono vrijeme, nije mi bilo jasno ali shvatio sam kad su kasnije na lasvegaškoj sceni „uskrsli“ River dance, Lord of the dance te Fire od Anatolija. Stoga se mogu nazvati i začetnikom takvog pristupa i danas me to čini neobično ponosnim. I tu bi vjerojatno priča i stala ali dr. Ivan Ivančan je tu kritiku objavio u svojoj knjizi Narodni plesni običaji u Hrvata. Moram priznati da mi tada to nije bili svejedno ali zaključio sam, ako je to izašlo u jedno tako važnoj knjizi od našeg najplodnijeg etnokoreologa, znači da to vrijedi bez obzira u kojoj konotaciji je napisano.

Potom se dogodila suradnja s Andrijom Ivančanom koji je predložio da napravimo zajednički folklorni koncert koji bi izveo ZFA dr. Ivana Ivančana. Isitni za volju tada me je Andrija probudio i izvukao iz koreografskog mrtvila jer sam se zavukao u dječji folklor i polako prestajao stvarati i raditi s odraslim ansamblima. Osmislili smo koncert pod nazivom „Sakaj teče od zipke do sveče“ koji je održan u dva navrata u Hrvatskom narodnom kazalištu, veljača, 2000 godine. Pri stvaranju programa Andrija je inzistirao da završna točka bude „Mi ‘jim ne bumo sveču držali“ što meni i nije bilo jasno zašto, jer bilo je tu i atraktivnijih točaka za kraj, ali on je bio uporan. Na kraju koncerata izvođeno je Međimurje i po reakciji publike bio je u pravu. No, vrijedi i navesti činjenicu – u centralnoj loži je sjedio dr. Ivan Ivančan – mentor ansambla.

Ansambl Lado će 3.6.2017. u Areni Zagreb održati cjelovečernji koncert pod nazivom „Ispod duba stoljetnoga“ pa eto jedinstvene prilike pogledati jedan vrhunski i novi folklorni program u kojem će se izvesti i koreografija „Mi ‘jim ne bumo sveču držali“.